Drugi put u samo 4 dana Dinamo odnosi puni plijen sa rasprodanog i krcatog Poljuda. Gledajući obje utakmice izgledalo je da Dinamo igra koliko mu treba. Svjestan u svakom trenutku svoje kvalitete i nadmoći te činjenice da su u ovom trenutku, iako po meni najlošiji u posljednjih 10 godina, space shuttle za ovakav Hajduk. Što je zaista porazno za ogromne ambicije splitskog kluba na početku sezone.
A ovakav Hajduk je stvaran još od zimskih priprema. Bezidejan, pasivan, bez jasnih kontura i vizije igre te bez uhodanih mehanizama koje svaka ozbiljna momčad i pretendent na naslov mora imati! Kad gotovo svaki prvoligaški trener ima identičnu taktiku protiv Hajduka i praktički svi ozbiljno pariraju Hajduku onda moramo zaključiti da niti struka, a ni trener nisu odradili svoj posao. Gledajući i analizirajući svaku utakmicu, treneri prepuštaju Hajduku inicijativu svjesni bezidejnosti i trenutka pogreške u stvaranju i kreaciji igre hajdukovaca te brzim i munjevitim kontrama i polukontrama stvaraju ogromne probleme tromoj i presporoj obrani Hajduka (izuzev Uremovića). Najbolji i najvjerodostojniji dokaz ovome je utakmica protiv Lokomotive gdje Čabraja svjesno pušta Hajduku konce igre i preko svojih Fast and Furious krila Goričana i Šotičeka te egzekutora Mudražije ponižavaju Hajduk u Splitu. Najveći problem Splita je euforija i pritisak. Ista euforija i pritisak koji su se manifestirali na poguban način na Hajduk.
Dokazat ću to na dvije po meni evidentne činjenice. Predsjednik i sportski direktor su opravdavajući svoje pozicije i zadovoljavajući splitski puk potrošili ogromno vrijeme i fokus na dovođenje velikih kapitalaca u vidu Perišića i Brekala što zaslužuje maksimalni respekt. No isto tako potpuno zanemarili i zaboravili deficitarne pozicije oba bočna igrača (Diallo i Moufi) te poziciju 10-ke koja ulazi u međuprostore i otvara prostor za krila i napadača. E sad ako me netko može argumentirano uvjeriti da su sa Diallom i Moufijem te Kalikom mislili osvojiti naslov onda je tu netko zalutao. Oni ili ja?
Druga bitna činjenica je da je trener podlegao također pritisku javnosti i navijača te tražio isključivo rezultat bez tendencija građenja sustava igre i kompozicije momčadi kao kolega Sopić te se to pokazalo, naravno kao i uvijek, kratkoročno dobro no dugoročno rezultat trenutačnu poziciju i kao nagradu zasluženu borbu za 3. mjesto.
A Sergej Jakirović dokazao kako je veliki stručnjak i trener s autoritetom i vizijom. Nakon loših rezultata (uzrokovanih ponajviše neredom u upravljačkom dijelu) u početku i ozbiljnog klimanja stolice povukao je nekoliko ključnih poteza i stabilizirao te homogenizirao momčad. Na vratima je nakon nekoliko kikseva ipak dao povjerenje Nevistiću koji mu je to zahvalio nekim vrhunskim obranama (jedanaesterac Dabri u Maksimiru), obranu je učvrstio povratkom stasitog i odgovornog Theophilea. U Sučiću pronašao onog starog Ademija koji mu je nedostajao. Vratio Baturinu u život nakon serije oscilacija i blijedih nastupa. Te u konačnici napravio od Petkovića ono što Karoglan od Livaje nije. Igrača koji igra za sustav, a ne sustav koji igra za igrača! I to sve pod pritiskom rezultata isto kao i kolega u Splitu. Posebno se to očitava u posljednje dvije utakmice, doduše više u drugoj no i u prvoj je taktički nadmudrio kolegu. Prvotno je predvidio gdje mu najviše prijeti opasnost, a to je brzina i dubina Sahitia koju je zaustavio prebacivanjem beskompromisnog i iznimno brzog Pierre Gabriela koji je neutralizirao Kosovara. Kanalizirao napad na Dialla kojeg su nakon primitka lopte snažno pritiskali svjesni limitiranosti u kontroli lopte i brzini prijenosa istog. U konačnici Hodžina dubina ostavljala je puno prostora Petkoviću koji se prošetao kroz anemičnu obranu bijelih i maestralno poentirao.
U večerašnjoj utakmici još uočljivija taktička nadmoć Jakirovića nad Karoglanom. Pustio je prividan prostor na bokovima Hajduku, a u sredini agresivno i brojčano nadmoćno pritiskao veziste Hajduka, posebno Sigura i Krovinovića. Time je onemogućio kreaciju i organizaciju igre bijelih te nakon oduzete lopte u otvaranju napada sa brzim Špikićem, Kulenovićem, Baturinom i “mozgom” Petkovićem konstantno po oduzetoj lopti dolazio u višak po dubini te s obzirom na promašene prigode i odlične obrane Lučića Dinamo je na predah mogao otići i s osjetno većom prednosti. Na Hajdukovu jalovost u drugom poluvremenu dodatno je učvrstio obranu sa Šutalom te vrebao priliku za povećanjem vodstva. Na kraju je ostalo 0:1 i Jakirović si je zacementirao poziciju iako ga još očekuje teška i neizvjesna borba za odličnom Rijekom za prvo mjesto. Dinamo je ovom i subotnjom pobjedom izbrisao loše rezultate ove sezone i u borbi je ponajprije za oba trofeja, a možda još i važnije za opstojnosti kluba, ogroman novac koji direktan plasman u Ligu Prvaka nudi.
Hajduk je imao priliku nakon 20 godina Dinamo dovesti u pitanje financijske održivosti, a još važnije osvojit toliko željeni naslov. No opet su uprskali, po tko zna koji put. Sad je i njihova financijska održivost u pitanju nakon ogromnih ulaganja u momčad ove godine. Uz natjecateljski rizik ove godine su oba kluba imala i ogroman financijski uteg i upitnik. Tko će izaći “živ” iz ovog svega pitanje je. A jedini odgovor koji ja znam je da Karoglan nije trener za Hajduka. Ali vjerojatno trenutno financijski najprihvatljiviji za klub. Trenutno ga nema smisla mijenjati jer je prvenstvo, a i kup izgubljeno. Za iduću sezonu potraga za novim kormilarom! Onim koji će biti dostojan i uvažen “nadređeni” Livaji, Perišiću, Brekalu… Dinamo nema brige. “Profa” može samo rasti.
