Jučer smo objavili prvu od četiri priče koje za temu imaju stanje u natjecanjima mlađih kategorija u Osječko baranjskoj županiji, možete ju pročitati OVDJE. Danas idemo s drugom, jednako zanimljivom pričom mladog trenera koji se odvažio iznijeti sve detalje, nepravilnosti, nelogičnosti ali i konstruktivne prijedloge koji bi sigurno unaprijedili trenutnu ne baš sjajnu situaciju.
Prvo kolo već spomenute 2. NL Središte Istok za kadete odigrano je 3. i 4. rujna. Četiri dana prije toga, 30. kolovoza, tajnik mi je priopćio da liga broji 10 ekipa te da će se igrati trokružno. Budući da to garantira 27 utakmica, zadovoljan sam jer su nama u amaterskim sredinama utakmice izuzetno važne za zadržavanje djece i bez utakmica djeca lako gube interes i prestaju se baviti sportom. Ali već idućeg dana, 31. kolovoza, novi raspored i novi sustav natjecanja. Ubačene su dvije momčadi i liga sada broji 12 klubova. Tragična je vijest da se igra dvokružno i da će biti samo 22 kola. Zašto je to tragično? Djeca vole utakmice. Da je loše što smo im mi kao društvo nametnuli bolesni natjecateljski naboj prema kojem je važno samo pobijediti i „zgaziti“ drugoga te doći do uspjeha na bilo koji način, loše je. Takav sustav razmišljanja teško da može dovesti do bavljenja sportom iz ljubavi i češće će dovesti do frustracija, nezadovoljstva sobom, čestog uspoređivanja s drugima i nemogućnosti postavljanja realnih ciljeva. Kasnije to dovodi i do toga da će djeca radije birati kratkotrajni uspjeh nego isplanirati nešto dugoročno i strpljivo raditi na tome. Možda je najbolji primjer u nogometu toga da mnogi kadeti i juniori pri prvom mirisu novca odlaze u nižerazredne seniorske klubove i tako odustaju od ozbiljnijeg rada na sebi. Iako sam se već poprilično odmaknuo od problematike sustava natjecanja, spomenut ću da mi se norveški model uključivanja djece u sport (prema onome što sam pročitao, sportom se bavi 93% djece) najviše dopada i to prvotno iz razloga jer do 13. godine ne postoji ikakvo rangiranje. Djeca tamo igraju utakmice, ali ljestvice nema (takva su moja saznanja). Tako se javlja ljubav prema sportu zbog druženja te to utječe na formiranje zdravih međuljudskih odnosa i pruža čovjeku priliku da svoje potencijale dovede do maksimuma. Zgodno je napomenuti da je Norveška najuspješnija sportska nacija po glavi stanovnika.
Ali vratimo se u našu stvarnost. Usprkos silnom trudu i radu trenera situacija u mnogim sredinama takva je da će se djeca najprije okupiti na utakmici i da će se tada pojaviti i oni koji ne treniraju redovito. Imam sreću da trenutno imam na popisu 20 kadeta od kojih njih 14 – 15 redovito trenira. Ali bio sam u situaciji kada nisam imao dovoljno igrača niti za prvi sastav te sam ovisio o dobroj volji trenera starijih pionira i kada sam strepio hoće li nas i s njima biti dovoljno. Ulagao sam silan napor i vrijeme i prije početka sezone da bih djecu pokušao pridobiti da nam se priključe, a još je veća borba bila zadržati tu nekolicinu koju imam. Godine nebrige za omladinski pogon učinile su svoje i djeca su s pravom bila nepovjerljiva. Meni je to bilo strašno iscrpljujuće tako da suosjećam s onima koji su sada u takvoj situaciji.
Osim što se na utakmicama okupe gotovo svi, utakmice su nam važne i jer „produžuju“ sezonu, tj. trenažni proces. Zato mi je teško shvatiti odluku da se umjesto 27 kola igraju 22. Odustajanjem NK Bilja sve se svodi na 20 utakmica. Jesenski dio sezone završava 12./13. studenog i pitanje je što i kako nakon toga. U većini klubova radi se do 10./15. prosinca. Dakle, ostaje mjesec dana „praznog“ hoda kada nekolicina djece prestane dolaziti. Teže je organizirati i provoditi rad, a ako ćemo biti potpuno iskreni, teže je i naplatiti članarinu. Klubovima se zapravo „sugerira“ da prestanu s aktivnostima i da odmore na dugoj zimskoj pauzi koja će kod nekih trajati do pretkraj siječnja, a kod drugih do početka veljače. Svakako predugo za djecu. Zato mi je teško shvatiti zašto se ne može osigurati više kola i zašto u sustavu natjecanja ne osigurati da se prvenstvo igra do kraja studenog (barem za juniore i kadete). Čini se da je onima koji su zaduženi za provođenje natjecanja važno da se stvari samo odrade i to uz minimalan napor. Shvaćam da takvih ima i među nama trenerima. I samome mi je nekad teško to sve izdržati i priželjkujem odmor. Ali popuštanja ne bi trebalo biti jer radimo s djecom. Takve situacije s prekratkim kalendarom natjecanja već su se događale i čini mi se da se situacija ponavlja iz godine u godinu. Prošle je godine u okviru 2. NL Središte Istok za pretpočetnike i početnike prvotno zamišljena ideja bila da jesenski dio traje do 15. listopada?! Takvim i sličnim odlukama Savez pokazuje neosjetljivost i nerazumijevanje za probleme s kojima se klubovi i njihove škole nogometa suočavaju. (Sreća je da se inicijativom više klubova natjecanje produžilo do kraja studenog, tj. uveden je još jedan krug.) Kada nema utakmica, djeca lakše odustaju. Utakmice nam svima trebaju.
Posebno je situacija izazovna s kadetima, a osobito juniorima. Navedeno je već dosta razloga, a valja spomenuti i kako je u određenim klubovima situacija takva da zbog manjka seniora mnogi „krpaju“ svoje redove juniorima. Lijepo je kada mladi igrač dobije priliku u seniorskoj utakmici jer ju je zaslužio, ali u dobrom dijelu naših slavonskih klubova seniorski treneri primorani su koristiti se mlađim igračima jer nemaju dovoljno seniora. Nedostatak juniora uzrokuje povlačenje kadeta, a u mnogim klubovima to znači da će čak i stariji pioniri vjerojatno biti oslabljeni izostankom najboljih pojedinaca koji će popuniti kadetske redove. Problem je složen i kompleksan, vjerojatno je tu teško pronaći rješenje i potrebno je puno promišljanja. Ali to što je problem složen i kompleksan, ne opravdava stanje kakvo je sada.
Ako se pogleda u Cometu 2. NL Središte Istok za juniore, dolazi se do 12 klubova koji čine ligu. Od tih 12 klubova u ovom trenutku (25.10.) dva kluba odigrala su 5 utakmica, četiri kluba četiri utakmice, dva kluba tri utakmice, jedan klub dvije utakmice, a tri kluba nemaju niti jednu odigranu utakmicu?! Kako je to moguće? Sljedeći vikend (29. i 30.10.) treba se odigrati 9. kolo. Tko je tu lud? Tako sigurno ne izgleda dobro osmišljeno natjecanje. Tako sigurno ne izgleda regularno natjecanje. Shvaćam da nije lako posložiti lige s obzirom na to da određeni klubovi imaju kadete, a nemaju juniore, drugi opet imaju mlađe pionire, a nemaju starije. Tu se sigurno ljudi iz Saveza susreću i s onim klubovima koji kažu da imaju dovoljan broj igrača za obje kategorije (primjerice kadete i juniore), a zapravo nemaju. I tek kad prvenstva započnu ispostavi se da je tako. Ispostavlja se da tri kluba bez odigrane utakmice u gore navedenoj ligi zapravo ni nemaju juniore. Što se tu može? Potrebno je organizirati plenume za mlađe dobne kategorije. Neka se, kao što je slučaj sa seniorskim natjecanjima, mjesec dana prije zakazanog početka prvenstva pozovu predstavnici nogometnih škola i izjasne se o svojim igračkim resursima. I gotovo. Tu ne treba biti popuštanja. I već će se tu vidjeti komu nedostaju igrači i taj će se klub moći udružiti s nekim drugim koji ima isti problem. Takvim činom pokazat će se ozbiljnost, odgovornost prema školama nogometa i djeci te je veća vjerojatnost da će se takvim pristupom osigurati red, doći će do konstruktivnih prijedloga, dobrih ideja, a i natjecanja mladeži neće biti shvaćena kao drugorazredna u odnosu na seniorska (vjerojatno će čelnici Saveza reći da nije tako, ali sav nered i kaos upućuju da je itekako tako).
Ako klubovi nemaju dovoljan broj igrača da oforme kadetsku i juniorsku momčad, neka igraju 2. NL ili ligu NSO u jednoj konkurenciji. Što se tu još može? Rastaviti kadetsku ligu od juniorske. Nije najsretnije rješenje, ali ono je realnost i potreba. Koliko bi ljepše bilo da je ova gore navedena 2.NL Središte Istok oformljena odmah s 8 ili 9 klubova, da se igra trokružno ili četverokružno i da igrači nemaju pauza od nekoliko slobodnih kola unutar natjecanja? I onda se neće događati takvi paradoksi poput onoga da našim juniorima nakon 5 odigranih kola slijede 3 kola u kojima su slobodni. Nevjerojatno mi je i pročitati zadnju rečenicu, a kamoli pomisliti da je istina. Ali je. S obzirom na to da ih, kao i drugi klubovi nemamo puno, to je samo prilika da djeca izgube volju i odustanu.
I dalje su tema kadeti i juniori jer je tu najviše nereda, a i jer najbolje poznajem stanje u tim kategorijama. Nadovezat ću se na navedeno u prošlom odlomku. Da je potrebno razdvojiti kadetsku i juniorsku ligu (barem 2. NL), pokazuje i činjenica da je postalo jako popularno i često da klubovi koji imaju oba uzrasta međusobno dogovaraju kadetsku utakmicu za jedan, a juniorsku za drugi dan. To čine jer imaju nedostatak igrača u jednoj od kategorija (najčešće juniorima), a dogovorom o različitim terminima osiguravaju si dovoljan broj igrača u obje kategorije. Smeta li onda većini tih klubova činjenica da će lige biti razdvojene? Ne. Očito je da su oni spremni dvaput prelaziti određeni broj kilometara i da to njima ne stvara prevelik financijski izdatak.
Spomenuo bih još jednu važnu činjenicu. U većini situacija klubovi se dogovore da jedan uzrast igra za vikend, a drugi u srijedu. Srijeda je dan kada se igraju i utakmice različitih kupova i ona je shvaćena kao najbezbolnije rješenje za sve jer su se igrači odmorili od utakmice za vikend, a imat će i dovoljno odmora do sljedeće. Budući da sam prosvjetni djelatnik, znam koliko je teško nastavnicima koji imaju učenike koji neprestano izostaju s njihovih sati. Razumljivo je da se javlja i stanovita neosjetljivost prema tim učenicima, čak ljutnja. Smatram da Savez tu može djelovati na način da utakmice preko tjedna rasporedi nekad u utorak, nekad u srijedu, a nekad u četvrtak, a da osnovna ideja i prijedlog klubovima koji dogovaraju različite termine utakmica za svoje kategorije bude da jedni igraju u subotu, a drugi u nedjelju. Poštedjet ćete djecu i nastavnike stresa, a djeci će se poručiti da ne mogu olako shvaćati školu. Postalo je normalno da dijete ne ode u školu u jutarnju smjenu ako ima utakmicu u, primjerice, 16 sati. Ono zna da će dobiti ispričnicu. Ako već roditelji to dopuštaju, treba educirati trenere da potiču djecu na odgovorno ponašanje jer im suprotnim činom dodatno razvijamo mlitavost i beskičmenjaštvo, a toga je već napretek.
Nužno je i ne dopustiti tolike odgode ili barem kontrolirati klubove koji često odgađaju utakmice. Navest ću kasnije zašto. I na kraju ove sage o juniorima i kadetima valja se vratiti na toliko spominjani broj utakmica. 16 i 18. Toliko su utakmica odigrali juniori i kadeti u okviru 2. NL Središte Istok prošle sezone. Brojka nije bila puno veća niti u 1. NL Središte Istok (22 i 24). Mogu li dečki sa 17/18 godina imati dovoljno podražaja da podignu svoje igračke sposobnosti i da se pripreme što bolje za seniorski nogomet ako u sezoni imaju 16 ili 18 ili 20 natjecateljskih utakmica? Kvalitetnijima među njima to će možda i biti dovoljno jer će njihov talent, ako redovito treniraju, isplivati. Ali većini to neće biti dovoljno. Ove će sezone klubovi u 3. NL Istok, u MŽNL Osijek Vinkovci te u 1. ŽNL Osječko-baranjskoj odigrati minimalno 30 prvenstvenih utakmica. Ostale lige (više i niže) neću spominjati jer mislim kako bi škole nogometa na našim područjima trebale biti dovoljno sposobne da većina njihovih igrača završi u ovim ligama. Kako će junior sa 16 ili 18 odigranih utakmica u prošloj sezoni biti spreman odigrati 30 utakmica u seniorskoj konkurenciji? Neće ići. Omogućite promišljenim planiranjem djeci (juniorima/kadetima) dovoljan broj podražaja da bi bili što spremniji za buduće izazove i da bi kvaliteta nogometa na našem području bila što viša. Tako će se pomoći i trenerima u školi nogometa koji neće imati tri slobodna vikenda usred prvenstva i razbijati glavu što sada i kako djecu zadržati, nego će kroz redoviti ritam utakmica na adekvatan način moći utjecati na razvoj igračevih vještina i znanja. Priči tu nije kraj, tek se sad zahuktava.
