Izbornik

Regija

Light mode Prebaci na svijetlu temu Dark mode Prebaci na tamnu temu

Rezultati uživo

    Vukovarka Nela Žužić od sljedeće sezone u Bundesligi!

    Mijo Jozić | 10. ožujka 2021.
    Vukovarka Nela Žužić od sljedeće sezone u Bundesligi!

    Rad i upornost u kombinaciji s talentom uvijek donesu rezultat i dovedu do pravog rezultata. Tako je i u sportskoj karijeri 26-godišnje Vukovarke Nele Žužić koja će od ljeta nositi dres Bundesligaša Bayera iz Leverkusena što je, za sada, kruna njene karijere! Nela je rođena 30. kolovoza 1995. godine u Starim Mikanovcima, već kada joj je bilo 3 godine obitelj se preselila u Vukovar, a Nela se kao i sestra Ines i brat Fran od malih nogu zaljubila u sport. Završila je Sportsku gimnaziju u Zagrebu te započela studij Kineziologije smjer fizioterapija, Online studij u Splitu, ali trenutno zbog profesionalnih rukometnih obaveza fakultet miruje.

    U mojoj obitelji sport je uvijek bio svakodnevnica, Od kada znam za sebe tata i mama su mene i sestru svaki dan vozali na razno razne treninge, dvorane, turnire, sportske događaje… Sportom sam se počela baviti od malih nogu zajedno sa sestrom Ines gdje smo se najprije okušale u karate klubu, sa svojih 5 godina, nakon toga smo prešle na tenis, mažoretkinje, te sve moguće sportove koji su tada bili aktualni u gradu Vukovaru u kojem sam odrastala od svoje 3. godine. Krenuvši u 1. razred osnovne škole upisala sam se u HNK Vukovar 91’ muški nogometni klub koji naravno nije imao u to vrijeme žensku ekipu te sam odmah na prvom treningu stala na gol jer me trčanje za loptom nije bas privlačilo a i htjela sam tadašnjim dječacima obraniti sve 😂 Nedugo nakon toga točnije u 2. razredu, uz sve sportove kojima smo se mogli baviti u školi (košarka, odbojka, gimnastika, atletika, stolni tenis itd.) uveden je bio i rukomet. Odmah sam se zajedno sa svojim prijateljicama okušala i u tom sportu na prvom treningu još dok su se treninzi održavali vani na betonskom igralištu, i naravno bez razmišljanja sam stala na gol i nije me niti malo zanimalo da uzmem loptu i trčim te pucam po golu, ja sam odlučila stati na gol i čekati svaku loptu upućenu prema golu kako bih sve obranila. Tako je sve počelo, a skoro ništa se nije promijenilo do danas u tom smislu. I dalje stojim iza toga da ću radije raskrvariti koljena i laktove nego trčati 60 minuta iz obrane u napad i obrnuto hahaha

     

     

     

    Tako je počela i moja rukometna priča, nedugo nakon školskih treninga osnovao se i Ženski Rukometni klub Vukovar  gdje nas se skupilo poprilično velik broj cura odmah u početku, od cura koje smo još bile u osnovnoj školi pa sve do onih koje su već imale fakultetske obaveze. Naravno, kroz razdoblje osnovne škole bavila sam se i gotovo svim sportovima koji su tada u školi postojali te sam se okušala na razno raznim školskim, županijskim pa i državnim sportskim natjecanjima gdje smo u puno sportova ostvarivali tada ozbiljne rezultate. Moji dani su tada izgledali tako da bih nakon nastave trčala kući na ručak pa na jedan od školskih treninga sve do onog meni najdražeg, rukometnog, svaku večer u sportskoj dvorani u Borovu naselju u 20h30.. Oduvijek sam voljela sport ali ljubav prema rukometu je bila nešto drugačije, nešto veće.

    Nakon tih početaka u Vukovaru već pomalo kreće ozbiljna rukometna priča, slijedi odlazak od kuće, ravno u Zagreb.

     

    Nakon osnovne škole svoju karijeru sam započela sa nepunih 15 godina gdje sam pozivom za RK Trešnjevku iz Zagreba odlučila da moram ići za tim i da nikada nije prerano, samo prekasno za nove izazove. Upisala sam Sportsku Gimnaziju u Zagrebu te potpisala svoj prvi ‘studentski’ ugovor sa istim klubom gdje smo godinama bili na vrhu 1. Hrvatske lige.. U Trešnjevci sam ostala 5 godina gdje sam također u međuvremenu igrala za prvi i za drugi sastav, sa drugim sastavom smo svake godine igrali državnu ligu. Vikendi su se svodili i na 4 utakmice u dva dana, ali ni to mi nije bilo previše.. U tom razdoblju okušala sam se i u rukometu na pijesku gdje smo sa ženskom rukometnom reprezentacijom osvojili broncu na europskom natjecanju u Umagu 2009. godine. Uz rukomet pronašla sam vremena i za pokoji trening kickboxa u jednom Zagrebačkom klubu, oduvijek sam voljela borilačke sportove i taj adrenalin koji sama borba pruža. No to je bio samo hobi za mene dok je boks za mog 6 godina mlađeg brata Frana bio nešto ozbiljniji izazov kojim se bavio te osvojio medalju na Državnom natjecanju u boksu u Zagrebu, što da vam kažem, prava sportska obitelj.

    Nela ne zna “pomalo”, nakon velikog koraka i odlaska od kuće u Zagreb, ponovno ne bira lakši put i igranje za neki od domaćih klubova nego odlazak u inozemstvo, u Francusku.

     

    Nakon 5 godina u RK Trešnjevka, 2015. godine dobila sam poziv za jedan francuski klub, Le Havre, sa kojim sam
    odlučila profesionalno nastaviti svoju karijeru i početi živjeti od rukometa. To mi je bila jedna velika prekretnica i odskočna daska da ostvarim svoje iduće ciljeve. U Le Havreu sam odigrala jednu sezonu nakon koje sam bila najbolji golman 2. francuske lige te sam odlučila prihvatiti ponudu iz Norveškog prvoligaškog kluba Gjerpen Handball. Nedugo nakon što je sezona počela dogodila mi se ozljeda na ruci gdje sam morala pauzirati nekoliko mjeseci što je sasvim normalan dio sporta pogotovo na ovakvom nivou, nakon sezone u Gjerpenu odlučila sam se vratiti u francusku 2. ligu u klub Aulnoye-Aymeries na sjeveru Francuske. Tamo sam ostala 2 godine i također dvije godine za redom bila najbolji golman lige. Zatim sam potpisala 2 godine ugovor za njemački klub SG09 Kirchhof u 2. Bundesligi gdje još trenutno odrađujem svoje posljednje mjesece ugovora.
    Kakva je razlika između njemačkog i francuskog rukometa?
    Njemačka liga je dosta jaka i rukomet se igra brzo, treninzi su dosta intenzivniji od onih u francuskoj ali njihov način rada je godinama unazad svima poznat. Red rad i disciplina je njima u krvi. Treninzi su dugi, nekad i po 2 i pol sata velikog intenziteta, pa i do 7-8 puta tjedno što nekada zna biti previše ali opet, navikla sam se brzo.
    Kirchhdorf je u donjem dijelu ljestvice, u borbi za ostanak, ali i njima se očito sviđa što i kako radiš, posao u Kirchhofu je pri kraju, slijedi novi, veliki izazov, ponovno korak od sedam milja, od borbe za ostanak u 2. do najavljene borbe za titulu u 1. Bundesligi.
    Dok završavam sezonu u Kirchhofu, nedavno sam potpisala dvogodišnji ugovor za jedan veliki klub TSV Bayer Leverkusen 04, u prvoj Bundesligi. Možemo reći da je ovaj idući korak najveći do sada u mojoj karijeri, ostvarenje dječjih snova, a tek sam počela haha. Sigurna sam da će biti do sada najveći izazov, nekakav drugi i još veći nivo u kojemu ću se boriti za nove uspjehe sa ekipom pa i za samu sebe. Veselim se radom u jednom tako velikom klubu, klubu koji je 12 puta bio prvak Njemačke, te 9 puta osvojio kup Njemačke, klub koji ima jako velika rukometna ‘Imena’, jedan od većih je upravo moj budući trener golmana Andreas Thiel, osvajač medalje na Olimpijskim igrama u Los Angelesu za kojega malo koji rukometni znalac nije čuo. Osim velikih imena trenera i uprave kluba, za Bayer Leverkusen oduvijek su igrala velika imena te ostvarivali velike uspjehe kojima se i sama radujem od idućeg ljeta, točnije od 01.07 kada će nam početi pripreme za iduću sezonu u kojoj ćemo napadati vrh tablice pa i prvo mjesto u ligi.
    Za Bayern je i sada obrana najvažnija, iako su u sredini ljestvice, na 9. mjestu od 16 klubova, ekipa iz Leverkusena ima drugu najuspješniju obranu, sigurni smo da će s Nelom na golu to biti još bolje u novoj sezoni.  Kakvi su tvoji ciljevi, gdje se vidiš za recimo 5 godina?
    Klupski ciljevi su postavljeni, preostaje nam samo započeti sa teškim radom na ljeto, ali ja prije svega moram uspješno završiti sezonu u trenutnom klubu Sg 09 Kirchhof. Gdje vidim Sebe za 5 godina? Ne znam, sve se to čini daleko iako nije, nadam se da ću odraditi vrhunske 2 sezone u Leverkusenu te da će idući korak biti samo još veći. Nikad ne znaš, Champions leauge je većini profesionalnih igračica cilj, ali sve u svoje vrijeme, korak po korak. Ili kako moja prva tetovaza kaze: “Per Aspera Ad Astra” što u prijevodu znači preko trnja do zvijezda. Moja obitelj je oduvijek bila vezana za sport, zato mojoj sestri Ines, bratu Franu i meni nije bio problem snaći se u bilo kojem sportu, bio on timski ili pojedinačni. Valjda nam je to u ‘genima’. Tata koji je Hrvatski Branitelj te HRVI se oduvijek bavio sportom, dok se mama također u srednjoškolskim danima bavila Sportom. Moja obitelj je bila uvijek moj najveći vjetar u leđa, kakav god da uspjeh ili neuspjeh bio u pitanju, na njih sam mogla računati svaki dan i u bilo koje doba noći. Podržavali su me u svakoj odluci i svakom koraku koji me je doveo do ovog najvećeg do sada. Bez njih bi bilo šta od navedenog bilo nemoguće, zato gdje god bila za 5 godina, znam da će oni biti uz mene kao i ja uz svakog od njih – zaključila je Nela.
    Foto: privatna arhiva

    Vezani članci