Nije crno-bijeli nego – plavi svijet

Moje ime je Mijo Jozić, a sve oko mene je plavi svijet. Parafrazirajući Prljavo kazalište, jedan od simbola Zagreba, moram naglasiti da je za mene prvi i najveći simbol metropole – Dinamo. Plavi svijet oduvijek je bio podijeljen. Otkad pamtim, dijelili smo se na one koji su podržavali Tuđmana i Croatiju te na nas koji smo željeli sveto ime Dinamo. Kada je ime vraćeno, period mira kratko je trajao; uslijedila je podjela na Mamićevce i nas koji smo željeli drugačiji, demokratski Dinamo. Kada je Mamić otišao na hodočašće s kojeg se neće tako skoro vratiti, započela je još žešća borba. Okršaj između onih koji ga podržavaju i onih koji mu ne mogu oprostiti što je od Dinama napravio OPG postajao je sve intenzivniji. Kada je Mamić konačno maknut iz Maksimira, krenula je borba protiv “wannabe” Mamića. Riješeni su i oni, a sada se vodi borba između “Proljećara” ili “Bobanovaca” i oporbenjaka koji ni sami ne znaju što bi. Kada se činilo da će dolazak Zvonimira Bobana barem nakratko smiriti tenzije i donijeti godinu-dvije mira u kuću, dogodi se Bruno Petković i njegov istup, pa se ponovno u plavom svijetu kovitla uragan.

Iskreno sam iznenađen, ali u posljednja dva dana dobio sam barem petnaestak poruka i pitanja zašto ništa ne pišem o “ratu” Bobana i Petkovića. Iako u modu godišnjeg odmora, odlučio sam malo promisliti i napisati svoje mišljenje o svemu ovome. Da bih bio objektivan, morao sam krenuti od početka. Od svog početka.

Dinamo pamtim od svoje pete godine. Prvo sjećanje je slušanje radijskih prijenosa nedjeljnih utakmica i glas mog Pleterničanina Ive Tomića. Nije to bilo konkretno sjećanje, ali pamtim uključenje, huk s tribina nakon gola i veselje ako bi Dinamo zabio. Bilo je to netom pred Domovinski rat, u režimu koji mnogi smatraju sjajnim, nije bilo rijetko da sam morao do strica i u njegovom Renaultu četvorci slušati prijenos, jer je zbog restrikcija struje često nije bilo, a “četvorka” je imala i radio i dobar akumulator. Nekoliko godina kasnije počeo sam shvaćati što je Dinamo i istinski navijati. Bilo je to vrijeme kada se klub zvao Croatia. Ime je bilo politički nametnuto; za mene je uvijek bio samo i jedino – Dinamo. Ipak, s godinama odmaka, iako ne opravdavam tu promjenu, Tuđmanova ideja, iako krajnje loše provedena, i nije bila baš toliko suluda s obzirom na vrijeme u kojem smo živjeli i u kojem se država nalazila. Postojalo je tada crno i bijelo, ništa između, ništa plavo!

Smrt prvog hrvatskog predsjednika otvorila je lov na pozicije u Dinamu. Tu je kao pobjednik izašao Zdravko Mamić. Izmanipulirao je i iskoristio je sve koga je trebao i mogao, od Ćire i Zajeca do samog Canjuge. Zavladao je Dinamom poput vrhunskog diktatora i trajao jako dugo. Nakon uvodnih dvije-tri sezone u kojima je, mora se priznati, klub posložio na vrhunskoj razini, Zdravko je podijelio modri puk kao nitko prije njega. Postojalo je tada crno i bijelo, ništa između, ništa plavo. Ili si za Zdravka, ili si protiv. Dinamo je bio sporedan. Godine su prolazile, trofejni salon se punio, a tribine praznile. Nikad bolji Dinamo bio je nikad manje voljen. Ili točnije, jednako voljen, manje podržavan. A istina je kao i uvijek u sredini: niti je Zdravko Mamić vrag, niti je svetac, niti je najbolji menadžer ikada, niti je najveći lopov ikada. Iako, uvijek zvoni ona rečenica Josipa Kužea kojom je sjajno naciljao Zdravka: “Jesam li veći kockar ja koji sam prokockao svoj novac, ili neki koji su prokockali svetinju, osmijeh djece i radost navijača?” Taj tada Mamićev Dinamo donio je puno radosti na terenu, ali odnio je i hrpu veselja koja se nikada nisu mogla dogoditi zbog njega.

Sudski procesi odveli su Mamiće iz Dinama. Nakon nekoliko godina vođenja kluba na daljinski, jedan se bivši policajac oteo kontroli. Potpuno nesvjesno, time je otvorio šansu onima koje je godinama stavljao na crne liste da konačno vrate klub. Kako su 2000. vratili ime, tako su sada vratili klub. Dva naprema nula protiv “nedodirljivih”! Kako je Mamiću trebalo nekoliko godina da potpuno preuzme vlast, isto se ponavlja i sada. Dinamo je u prijelaznom razdoblju, traži svoj put i ponovno prolazi tranziciju, ali ovaj put s letvicom postavljenom jako visoko. Prijelazna vlada, kao onomad kad je Mamić preuzimao vlast, imala je Velimira Zajeca u naslovnoj, ali kratkotrajnoj ulozi. Umjesto Mamića, glavnu ulogu preuzima Zvonimir Boban. I opet, ili je crno ili bijelo, samo plavo nije.

Boban kreće iz neusporedivo bolje pozicije od Mamića početkom 2000-ih, to je notorna činjenica. Kroz prijelazne periode, i početkom tisućljeća i početkom 20-ih, potpuno je jasno da klub može naprijed samo ako se zna tko odlučuje, tko amenuje odluke. To je put kojim je krenuo Boban. Bit će kako on kaže, ili njega neće biti u Dinamu. Osim što je u puno boljoj financijskoj situaciji, Boban, za razliku od Mamića, ima legitimitet. Za predsjednika Uprave postavila ga je ekipa koja je dobila povjerenje članova. Radi se na novom Statutu po čijem će usvajanju Boban zasigurno i osobno dobiti podršku članova Kluba. To je neusporediva situacija s Mamićevom vladavinom nastalom na nimalo demokratskim načelima. Boban ima zaista ogromnu podršku među navijačima Dinama, što je potpuno razumljivo. Riječ je o bivšem kapetanu kluba, čovjeku koji uživa ogromno uvažavanje na svjetskim razinama. Za razliku od Zdravka Mamića, riječ je o čovjeku s manirama koje idu uz Dinamo i zagrebačku gospoštinu.

Naravno, iako je tek krenuo, ima i žestoku oporbu koja mu zamjera svaki potez. Jer ne može u Dinamu biti plavo, mora biti crno ili bijelo. To su mahom ljudi koji su imali koristi od Zdravka Mamića, ili jednostavno iz bilo kojeg razloga podržavaju ono što je Mamić radio u Dinamu. Ili si za Mamića ili si za Bobana, nisi i ne možeš jednostavno biti za – Dinamo. Zvonimir Boban je na Maksimiru od osam ujutro do kasnih večernjih, ponekad i noćnih sati. Potpuno se posvetio Dinamu i ne trpi ništa manje od toga. Kašnjenje od tri-četiri minute ne tolerira sebi, ne tolerira ni drugima. Pa makar se taj netko drugi zvao Bruno Petković i bio najbolji igrač Dinama posljednjih sedam godina.

Čitava priča oko odlaska Petkovića ponovno nije plava, ponovno nitko ne misli o Dinamu, nego je ili crna ili bijela. Ili si uz Bobana ili si uz Petkovića, da bi bio protiv Bobana. A kako bi sve izgledalo da je priča plava? Rasprave zapravo i ne bi bilo. Bruno Petković je velikan Dinama, čovjek koji je svojim golovima toliko puta razveselio plavi puk da mu se poneka utakmica kad mu se baš i nije dalo ne bi smjela “nabijati na nos”. Bruno Petković je i velikan hrvatskog nogometa, gol protiv Brazila ga svrstava u tu kategoriju. Bruno Petković je i osebujan lik, čovjek s kamena, čovjek koji ne da na sebe i čovjek koji apsolutno ima pravo reći sve što misli. Ali možda to baš i ne bi trebao učiniti ako misli da će tako naštetiti svom Dinamu, klubu koji mu je dao šansu kad su drugi tražili “pinku”, klubu koji ga je oživio kad su ga svi otpisali, klubu koji mu je financijski osigurao tri pokoljenja.

Bruno Petković je genijalac koji je pomislio da je veći od Dinama, koji si dozvoli da zakasni “samo” tri-četiri minute na razgovor koji je iznimno bitan za budućnost – Dinama! Možda je to bilo normalno prije samo nekoliko mjeseci, no stvari su se promijenile. Dinamo je dobio čovjeka s jednako čvrstim karakterom, jednako tvrdoglavog i jednako, pa i puno više – legendarnog. Da, u pravu je Bruno, on je puno više dao Dinamu na terenu, no to je potpuno nebitno. Dao je i puno više nego Zdravko Mamić, pa nas baš zanima bi li Zdravku zakasnio koju minutu. Bruno Petković je nogometaš, Zvonimir Boban je predsjednik Uprave. Stvari su apsolutno jasne, ako se bez strasti i pristranosti pogledaju. Ako ne gledamo crno ili bijelo, nego barem ovu situaciju pogledamo plavo, Boban je sve u “slučaju Petković” napravio baš kako je trebao. Sve se u Dinamu gleda iz rovova, crno ili bijelo, je li netko “možemovac”, je li netko desničar, a sve se može gledati – plavo. A kad se gleda plavo, voli se i poštuje i Zvonu i Brunu bez obzira mislili da je pogriješio ovaj ili onaj, jer doista, kada se tako gleda, klub je neusporedivo veći od obojice. Kada se gleda plavo, Tuđman u kontekstu Dinama nije samo crn, a nije ni samo bijel. Kada se gleda plavo, Zdravko Mamić nije samo crn, ali nije ni samo bijel. Zvonimir Boban, niti je samo crni, niti je samo bijel. Znam da je poziv uzaludan, ali evo ga – gledajmo naš Dinamo – plavo!