Hajduk kiksao u Gorici i zatvorio vrata naslova
Hajduk je u Velikoj Gorici doživio još jedan bolan udarac. Remi 1:1 u utakmici koju su morali dobiti ostavio je Splićane bez realnih izgleda za naslov. Iako teorija još uvijek postoji, praksa i forma govore suprotno. Rijeka i Dinamo trebali bi izgubiti obje preostale utakmice, a Hajduk pobijediti Rijeku i Šibenik – scenarij koji više spada u domenu čuda nego sportskog realizma. Nakon šest uzastopnih utakmica bez pobjede, jasno je da Bijeli nisu izdržali pritisak završnice sezone. Gorica je, kao i mnogi prije njih, znala kako zaustaviti Hajduk. Unatoč Livajinom golu i solidnoj završnici, nedostajalo je konkretnosti, mira i klase da se utakmica prelomi u korist Splićana. Navijači su još jednom ostali kratkih rukava, a Gattusov projekt sve bliže je svom epilogu. Dvije utakmice do kraja – ali sve najvažnije već je izgubljeno.
Gorica hrabra, Hajduk nervozan
Velika Gorica ponovno se pokazala kao nezgodan teren za favorite. Pred rasprodanim stadionom i više od 5.000 gledatelja, momčad Marija Carevića odigrala je još jednu zrelu, organiziranu utakmicu u kojoj nije pokazala ni trunke respekta prema Hajduku. Otvoreno, bez kalkulacija, s jasnim planom u tranziciji – Gorica je znala što želi i kako do toga doći. Nagrada je stigla u 48. minuti kada je Adrion Pajaziti preciznim udarcem matirao Silića nakon odlične akcije i asistencije Ercega. Hajduk je imao svoje trenutke. Posjed, teritorijalnu inicijativu, ali bez stvarne dominacije. Tek ubačaj Šege i skok Livaje za izjednačenje vratili su ih u igru, ali ne i u kontrolu utakmice. Do kraja su prijetili, pokušavali izmjenama podići ritam, ali konkretnih rješenja nije bilo. Najbliže su bili u samom finišu kada je Brajković, nakon velike pogreške Banića, imao prazan gol – i promašio.
Splićani su ostavili dojam momčadi pod pritiskom, s previše nervoze i premalo ideje. Gorica je s druge strane igrala rasterećeno, s jasnim identitetom koji gradi tjednima – ne kao netko tko se bori za ostanak, nego kao ekipa koja zna tko je i što može. I to se osjetilo u svakom duelu, svakom odbijancu, svakom trku do kraja. Hajduk je došao tražiti pobjedu i produženje nade, a na kraju mu ostaje samo razočaranje. Za Goricu – potvrda statusa prvoligaša i trenerska potvrda za Carevića koji je izrastao u jedno od trenerskih imena sezone.
Šesti kiks – kraj svih nada
Hajduk je i matematički još u igri, ali realno – sezona je večeras završila. Remi u Velikoj Gorici bio je šesti uzastopni kiks momčadi Gennara Gattusa, u najgorem mogućem trenutku. Od početka travnja Bijeli ne znaju za pobjedu – tri poraza, tri remija, nula kontinuiteta, nula pobjedničkog mentaliteta. U trenutku kad se lomilo prvenstvo, Hajduk se slomio. Gattuso je pokušavao sve. Mijenjao sastav, uvodio mlade, tražio dobitnu formulu. No, bez Dialla i Sigura obrana je ostala na klimavim temeljima, a ni ostatak momčadi nije donio razinu potrebnu za ozbiljnu borbu za naslov. Protiv Gorice se ponovio isti obrazac – spor ritam, nedostatak agresije i nevidljiva sredina terena. Livajin gol bio je tračak nade, ali ništa više od toga.
Pritisak se vidio u svakom kontaktu, svakoj odluci. Gattusovi igrači izgledali su kao da im je glava teža od nogu. Umjesto reakcije – grč. Umjesto dominacije – konfuzija. I onda, kad se otvorila šansa za pobjedu, Brajković promašuje prazna vrata. Simbolično. Da, postoji ona matematička šansa – Hajduk mora pobijediti Rijeku i Šibenik, a Rijeka i Dinamo moraju izgubiti obje preostale utakmice. No to više nitko ozbiljno ne spominje. Ono što Hajduk sada mora jest okrenuti se sebi. Završiti sezonu dostojanstveno i odlučiti – što dalje? Jer još jedna propuštena prilika i još jedno razočaranje teško će se ponovno prodati navijačima.
Još jedna propuštena sezona Hajduka
Ovo nije kraj zbog jedne utakmice u Velikoj Gorici. Nije ni zbog Livajinog promašaja, ni zbog Brajkovićeve glave u praznu mrežu. Ovo je kraj zbog svega što je Hajduk opet propustio napraviti kad je bilo najvažnije. Kad je Dinamo bio ranjen, kad je Rijeka tražila identitet, kad je sve bilo na pladnju – Hajduk je posrnuo. Šesti kiks u nizu, a mogli su imati titulu u rukama. Danas više ni matematika ne pomaže. Problem Hajduka nije samo sportski. To je sustavni kolaps. U četiri mjeseca isparila je prednost od osam bodova. Ne znanjem? Ne organizacijom? Ili jednostavno – zato što klub još uvijek nije spreman biti prvak?
Na ljeto slijedi rez. Sportski direktor odlazi, pola momčadi također. Sigur, Prpić, Pukštas – tržište ih traži. Durdov je već u izlogu. Igračka rekonstrukcija je nužna, ali pravo pitanje je – tko će je voditi? Klub treba zatvoriti preko 11 milijuna eura duga, dok s druge strane ulazi u europske kvalifikacije bez garancije da će uopće biti konkurentan. Gdje je tu plan? Hajduk u 2025. ne treba samo novog trenera ili nove bekove. Hajduk treba reset. U glavama, u svlačionici, u vrhu kluba. Jer Split može trpjeti poraze, ali ne više i osjećaj da ništa ne vodi nikuda. Ovo je bila sezona koja je imala sve. I publiku. I novac. I podršku. I priliku. I baš zato – ovaj pad boli više od svih prethodnih.
