Ekskluzivni intervju s ozlijeđenim vratarom odličnog Nexe-a Morenom Carom

Nexe piše fantastične i pamtljive stranice svoje rukometne povijesti, ali nažalost u njima tek duhom sudjeluje sjajni našički vratar Moreno Car koji strpljivo čeka povratak na parket. Uz prekrasnu priču koju trenutno pričaju Zeleni dobro se uklapa jedna još ljepša, ali tek u povojima. Intervju je napravio budući veliki novinar Filip Odobašić koji je proteklih dana dijelio sličnu sudbinu kao i Moreno no Filip ne može očekivati povratak niti koračanje sportskim terenima zbog svog fizičkog stanja. Ipak rijetko viđen sportski duh koji ga vodi na brojna natjecanja uz pomoć iznimno nesebičnog i požrtvovnog oca Štefe i majke Sanje rezultirao je Filipovim interesom za sport i sportsko novinarstvo, a iako je još uvijek osnovnoškolac pokazuje izniman potencijal i veliku potkovanost literarnim izričajem kojega je već potvrdio brojnim nagradama i tekstovima na školskim i državnim natjecanjima. U nastavku donosimo uradak dva druga u nevolji i nadamo se da će ovakvih sjajnih tekstova iz pera mladog novinara biti jako puno u skoroj budućnosti.

Uslijed povijesnog plasmana našičkih „Gromova“ u četvrtfinale EHF Europske lige i borbe za titulu u hrvatskom prvenstvu obavljen je razgovor s trenutno ozlijeđenim vratarom Nexe-a Morenom Carem koji je na rehabilitaciji u Daruvarskim toplicama.

Kada ste počeli trenirati rukomet?

Rukomet sam počeo trenirati sa svojih 6 godina. Prošao sam sve mlađe dobne skupine od mini-rukometa koji sam igrao od 6-te do 12-te godine. Počeo sam trenirati u mjestu Bribir, malo selo pokraj Crikvenice. U to vrijeme bili smo najbolja ekipa Hrvatske dvije ili tri godine zaredom. Najveći turnir za mlađe dobne skupine koji se odigravao u Švedskoj osvajali smo dvije godine zaredom, ali nažalost 2007. godine tadašnji trener nam je preminuo što je bio veliki šok za sve nas. Nakon toga se cijela ekipa prebacila u RK Crikvenica gdje sam nastavio trenirati „veliki rukomet“ u kojem sam sad već velikih 20 godina.

Kako je došlo do odluke da budete rukometni golman?

Kada sam došao na svoj prvi trening sa 6 godina tadašnji trener je bio golman i mene postavio odmah na gol. Po refleksima i broju obranjenih udaraca na treningu trener je odmah rekao da ću biti golman. U jednom kratkom periodu moje rukometne karijere bio sam igrač, ali sam se brzo vratio na gol jer mi se nije dalo trčati (smijeh).

Tko vam je golmanski uzor?

Da budem iskren, nemam golmanskog uzora jer gledam da od svakoga trenutno najboljeg golmana u svijetu „uzmem“ nešto njegovo i uklopim u svoje branjenje. Uzora nemam, ali meni najsličniji je Gonzalo Pérez de Vargas (golman španjolske reprezentacije i Barcelone).

Nekoliko ste puta bili na reprezentativnim okupljanjima, ali nikada na nekom velikom natjecanju. Zbog čega je to tako?

U reprezentaciji sam se počeo pojavljivati zadnje dvije godine i jednostavno sam na pripremama bio pušten nakon par dana zbog odluke drugih, ne mojom odlukom. Na posljednjem Europskom prvenstvu koje je bilo ove godine u 1. mjesecu trebao sam biti pozvan, ali se dogodila ozljeda koja me udaljila od prvenstva. S obzirom na moje godine vjerujem da još uvijek imam vremena.

Kako je došlo do ozljede?

Do ozljede je došlo 30.11.2021. na utakmici EHF Europske lige u Našicama protiv slovenskog Gorenja u 25. minuti susreta prilikom krivog doskoka na lijevu nogu i tako je došlo do ozljede križnih ligamenata lijevog koljena.

Gdje ste operirani i tko je obavio zahvat?

Operiran sam u Slavonskom Brodu mjesec dana nakon ozljede, a operaciju je obavio dr. Knežević.

Koliko će trajati oporavak?

Oporavak od ozljede prednjih križnih ligamenata traje otprilike 6 – 8 mjeseci tako da prije sredine 7. mjeseca vjerojatno neću moći braniti, ali ja ću dati sve od sebe da se to sve smanji. Do početka iduće sezone biti ću sigurno spreman.

Kako vam je u Daruvarskim toplicama i koliko ste zadovoljni tempom oporavka?

Jako sam zadovoljan u Daruvaru, a posebno sam zadovoljan oporavkom jer me posljednjih mjesec dana koljeno uopće ne boli što je dobar znak za daljnju rehabilitaciju.

Često čitamo da igrači Nexe-a dolaze u Daruvarske toplice na rehabilitaciju. Što imaju Daruvarske toplice, a druge ne?

Naš klub ima dogovor s Daruvarskim toplicama za rehabilitaciju igrača nakon ozljeda, a zašto je to baš tako… nažalost ne znam odgovoriti (smijeh).

Kako ste se priviknuli na Našice i slavonski mentalitet ljudi?

Na Našice sam se dobro priviknuo jer i sam dolazim iz malog mjesta i stvarno mi sa te strane nije bio problem. Moram priznati da je jedini problem to što u Našicama nema mora (smijeh), ali ipak sam u Našice došao prvenstveno zbog rukometa. Slavonski ljudi su vrlo pristupačni, dobri i lako prihvate svakoga tko dođe.

S kim se najbolje slažete od „Gromova“?

Ne mogu izdvojiti nekoga s kim se najbolje slažem jer je prvenstveno naša ekipa stvorena kao jedna obitelj. Svi se međusobno druže i u cijeloj našoj ekipi nema izdvajanja jer kad idemo na kavu bude nas 10 do 15, većinom cijela ekipa.

Svi osobito hvale jednog igrača Nexe-a, naravno riječ je o Halilu Jaganjcu. Vidimo da na ljeto prelazi u Bundesligu, točnije u Löwen. Može li Halil ostvariti svoj puni potencijal?

Halil je jedan čovjek koji je svojim radom, trudom i odricanjem postigao to što je u rukometu. Bilo je samo pitanje vremena kada će otići od nas i odlazi u jednu od najjačih liga svijeta. Želim mu svu sreću i da tamo postane još bolji nego što je bio kod nas. Koliko ja poznam Halila uvjeren sam da može ostvariti svoj puni potencijal i siguran sam da će ga pokazati u sljedećim godinama.

Trenutni izbornik hrvatske reprezentacije je Hrvoje Horvat, vaš bivši trener u Našicama. Kakav je njegov odnos s igračima?

Trener Hrvoje Horvat je zaslužan za to da je naša ekipa poput obitelji. On je inzistirao na tim stvarima. Njegov odnos prema igračima je fenomenalan. Iako on ne bi trebao imati veze s golmanima, on je i to promijenio te je sebe stavio u cijelu ekipu.

Ova sezona je već i sama po sebi povijesna za Nexe, odlični ste u Europi i zadajete prave muke PPD Zagrebu. Možete li zajedno s trenutnim trenerom Brankom Tamšeom napraviti senzaciju te prekinuti ogromnu dominaciju PPD-a i time zlatnim slovima biti upisani u povijest hrvatskog rukometa?

Mislim da možemo ove godine postati prvaci, za sada smo na jako dobrom putu. Imamo pobjedu u Našicama protiv PPD-a, ali to ne mora ništa značiti jer još ima teških utakmica do kraja sezone. S ovakvom igrom koju nam trener Tamše stavlja u naš sistem igre mogli bi to ostvariti, ali i dalje je PPD dobra ekipa koja je tu s nama tako da će odlučivati nijanse za osvajanje prvenstva.

Koliko se teško bilo prilagoditi na novog trenera?

U početku je bilo malo teže jer je on zahtijevao nešto drugačije od onog što smo imali prije. Brzo smo se adaptirali na njegov stil rukometa. Igramo puno brži rukomet nego što smo igrali do tada. Hrvoje Horvat je trener koji više pažnje posvećuje taktici, a trener Branko posvećuje pažnju taktici, ali je u našu ekipu unio brzi rukomet koja daje odlične rezultate u usporedbi s drugim ekipama.

Kako se nosite s negativnim kritikama?

Isto kao i s dobrim. Smatram da je to odlika sportaša da i kada dobiješ dobre kritike moraš biti svjestan da su i loše kritike ista stvar. Pokušavaš raditi na tome da svoju lošu igru u sljedećoj utakmici popraviš i budeš još bolji.

Vidite li se u budućnosti u nekom od najjačih europskih klubova ili kao prvi golman reprezentacije?

Svakako da se vidim jer ne bih trenirao rukomet da nemam takvo mišljenje i da ne težim ka boljemu. Moj cilj je sigurno u sljedećem periodu da budem u jednom od tih velikih europskih klubova te dajem sve od sebe da to i postignem. Vidim se naravno i kao prvi golman reprezentacije, radim na tome i trudim se, a što će biti nitko ne zna.

I za kraj… Imate li pokoji savjet za mlade snage hrvatskog rukometa?

Naravno da imam savjet! Rukomet je sport koji treba svatko probati i možda se pronaći u njemu. U svakom sportu se stvaraju dobra prijateljstva, gradi se stav prema životu. Svi mladi bi se trebali baviti bilo kakvim sportom i tko zna možda jednoga dana naprave karijeru od toga. Nažalost u današnje vrijeme se sve manje mladih bavi sportom, a sve više igricama što bi trebalo biti obrnuto. Sport zbližava ljude i oblikuje ih kao čovjeka.

Tekst / Foto Filip Odobašić