Zlatko nakon poraza: “Kriv je moj stožer”
Nakon pravog potopa koji je doživio u pretkolu našeg izbora najveće legende slavonsko baranjskog sporta od legende pleterničke Slavije Senada Smajića, priopćenjem nam se javio jednako legendarni predsjednik Murse Zlatko Koščević i s nama podijelio svoje najdublje emocije, a onda se okrenuo i ozbiljnim temama o kojima doista vrijedi dobro razmisliti.
Poštovana redakcijo Sportala! Ovim putem želim iskreno čestitati na potpuno zasluženoj i uvjerljivoj pobjedi, u Vašem izboru za sportsku legendu, mom virtualnom “protivniku” gospodinu Senadu Smajiću. Iako je moja nominacija bila plod čiste zezancije, urota mog velikog prijatelja Igora Glada, koji također zaslužuje biti u ovoj galeriji velikana, bila mi je iznimna čast, biti dio ovoga svega. Možda je moj PR stožer pogriješio što je stavio sliku sa maskom a ne moje prekrsno Bradpittovsko lice?
Šalu na stranu.. Moram priznati, onako ljudski, da mi je i pomalo krivo, što nisam “prošao” dalje, da vidim do kuda bih “dogurao”, ali s druge strane sam sretan, jer ću sada moći neopterećen pratiti daljnji razvoj vaše ankete. Nešto slično kao kada odem gledati utakmicu dva sportska rivala, tada se u principu i najbolje provedem. Neopterećen, uz puno smijeha i zajebancije. Međutim, želio sam reći/napisati nešto drugo. Ova anketa, zabava i relaksacija, kao produkt nedostatka sportskih događanja, je čisti dokaz koliko nam svima nedostaje sport, prije svega nogomet, i to onaj esencijalni, amaterski. Toliko lajkova, glasova, praćenja i prepričavanja anketa su samo dokaz da su svi ti “mali” klubovi, treneri, igrači i ljudi koji “rade” u njima…legende. Svi do jednoga. Zato i ovu anketu trebamo svi shvatiti kao čistu relaksaciju i odmak od tmurnih tema koje nas okružuju.
Zašto to pišem? Onako objektivno, bez imalo lažne skromnosti tvrdim da samo u mome malom klubu NK Mursi ima more legendi. Krenuvši od pokojnog, neumornog i pedantnog tajnika g. Geze Horvata, pa do svih predsjednika prije mene, koji su u datom vremenskom momentumu dali sve od sebe da klub živi. Također pokojni predsjednik Krešimir Kiko Biskupović, pa zatim Zvonko Nikolandić, Milan Franjković svi su oni legende našeg kluba.
Niz vrhunskih igrača Vučak, Anić, Bajtl, Vijačkić, Čulinović, Mudri, Zorić, i da ne nabrajam dalje, svi su oni legende. Treneri Pavičić, Vojnović otac i sin, Šarac, Grepo, Kolar i ostali su također obilježili svojim radom naš klub. I uz sve njih se vežu mnoge anegdote, smiješni i nezaboravni trenuci, da bih knjigu mogao napisati. Bivši igrač, također nažalost pokojni, Zlatko Efe Efendić se jednom prilikom, kada je naš klub igrao u okolici Vinkovaca, ne sjećam se više gdje, u nedostatku mjesta u popularnom “fići” vozio na prednjoj haubi istoga, držeći se grčevito noktima za brisače. I tako do Vinkovaca i nazad. A vani kiša piči ko luda. Vjetar one lakše od 50 kg baca kao ping pong lopticu. Da li je on legenda kluba? Pa naravno da je. Siguran sam da u svim klubovima ima sijaset ovakvih priča i svi ti akteri su legende.