Završena je jedna era đakovačkog nogometa: Ivan Mikulić Rico više nije predsjednik Đakovo Croatije

Nakon osam godina i šest mjeseci završilo je jedno veliko poglavlje u HNK Đakovo Croatia. Ivan Mikulić Rico odlučio se povući s mjesta predsjednika kluba, funkcije koju je nosio u vremenu u kojem se đakovački nogomet mijenjao, rastao, prolazio kroz pobjede i poraze, sportske uspone i bolna razočaranja, ali prije svega kroz godine u kojima se pokušavao izgraditi sustav koji će trajati dulje od jednog rezultata, jedne sezone i jednog čovjeka. I upravo bi Rico vjerojatno prvi inzistirao da ova priča ne bude samo o njemu.

Tako je radio svih ovih godina. Kada je trebalo pričati o uspjesima, govorio je „mi“, kada je trebalo zahvaljivati, u prvi je plan stavljao suradnike, trenere, igrače, volontere, sponzore i ljude iz kluba. Kada je trebalo preuzeti odgovornost, onda nije bilo „mi“ – tada je odgovornost bila njegova, a možda upravo u toj jednostavnoj razlici najbolje stane način na koji je vodio Đakovo Croatiju.

– Nakon osam godina i šest mjeseci vođenja Đakovo Croatia donio sam jednu od težih, ali ujedno i najpromišljenijih odluka. Odlučio sam se povući s mjesta predsjednika kluba. Svjestan sam težine ovog čina, ali vjerujem da je svaka smjena na čelu jedne zajednice prirodan i zdrav dio njezina razvoja – objavio je Mikulić.

Njegov odlazak dolazi nakon ispadanja iz Druge NL, pa je sam unaprijed odgovorio na pitanje koje će mnogima prvo pasti na pamet. Sportski neuspjeh, kaže, nije razlog odlaska, ali odgovornost za njega ne izbjegava. Upravo suprotno, preuzima je u potpunosti.

– Želim jasno reći da razlog mog odlaska nije rezultatski neuspjeh protekle sezone. No za ispadanje iz lige preuzimam potpunu i apsolutnu odgovornost. Kao predsjednik, kao čovjek koji je bio na čelu kluba u ovom razdoblju, ne tražim krivce u igračima, trenerima ili bilo kome drugome. Odgovornost je moja. To me ne opterećuje manje, naprotiv, ali to je ono što nosi dužnost vođenja jednog kluba – poručio je.

Osam i pol godina koje se ne mogu svesti na jednu tablicu

Nogomet je često nepravedan prema ljudima koji ga vode. Na kraju se sve prečesto svede na prvenstvenu tablicu, posljednjih 90 minuta ili rang u kojem je klub završio sezonu. A ako bi se osam i pol godina Ivana Mikulića na čelu Đakovo Croatije prosuđivalo samo kroz ispadanje iz Druge NL, izgubilo bi se gotovo sve ono što je u tom razdoblju napravljeno.

Klub danas iza sebe ima infrastrukturu na zavidnoj razini, organizaciju koja je kroz godine podizana korak po korak, ozbiljniji ustroj škole nogometa i čvrste temelje funkcioniranja. Sve ono što gledatelj nedjeljom možda ne vidi, ali bez čega ozbiljan sportski kolektiv jednostavno ne postoji. Nije se do te razine došlo preko noći.

– Uprava je u proteklih osam godina i šest mjeseci napravila brojne pozitivne stvari koje nisu bile jednostavne. Bilo je puno odricanja, neprospavanih noći i ulaganja, ne samo financijskih nego emocionalnih, vremenskih i ljudskih. Izgradili smo sustav, dostojanstvo kluba, ozbiljan odnos prema mladim igračima i natjecanju. Povezali smo ljude, stvorili obiteljsku atmosferu i vratili Đakovo Croatiju na mapu hrvatskog nogometa na pošten i čvrst način. Nije bilo lako, ali smo izdržali – napisao je sada već bivši predsjednik.

A kada mu se spomenu napravljeni koraci, Mikulić ponovno vraća priču na kolektiv. Predsjednik može imati ideju, energiju i volju, ali bez ljudi oko sebe klub ne može funkcionirati, a jednako tako svaki kolektiv treba nekoga tko će preuzeti odgovornost, gurati stvari kada zapnu i držati pravac kada postane teško. Rico je tu ulogu nosio osam i pol godina.

– Ono što želim jest da, kada se govori o svemu što je napravljeno, kolektiv i „mi“ budu uporište uspjeha, a ne „ja“. Ništa od ovoga ne bi bilo izvedivo da nisam imao pravu ekipu oko sebe, ljude koji su pratili sve poteze i pružali potporu. Bilo je jako teško doći do ove razine u infrastrukturi, logistici, organizaciji i školi nogometa, ali i dalje postoji puno prostora za nadogradnju i tome treba težiti.

Klub nije ostavljao ni kada je život imao puno važnije bitke

Bilo je razdoblja u kojima bi mu malo tko mogao išta zamjeriti da je nogomet potpuno gurnuo u stranu. Dok je njegov mali heroj Jure prolazio kroz tešku osobnu i obiteljsku borbu, klub nije ostao bez svog predsjednika. U trenucima u kojima je život vrlo jasno pokazao koliko nogomet zapravo može biti nevažan u odnosu na zdravlje vlastitog djeteta, Mikulić nije okrenuo leđa ljudima s kojima je godinama gradio Đakovo Croatiju.

To nije podatak za statistiku i neće stajati u klupskim tablicama, ali puno govori o čovjeku. Govori i o tome koliko je sebe dao funkciji koju sada napušta i zašto ovu odluku ne treba promatrati kao dramatičan rastanak. Više kao potrebno rasterećenje nakon godina u kojima je predsjednička funkcija uzimala vrijeme, energiju i emociju koju malo tko izvana može do kraja razumjeti.

Jer Mikulić ne odlazi iz kluba. Đakovo i Đakovo Croatia ostaju dio njega, a predsjednička funkcija samo prestaje biti njegova svakodnevna odgovornost. Upravo je to i sam jasno poručio.

– Đakovo je moj grad, a HNK Đakovo Croatia ostat će zauvijek u mom srcu. Bez obzira na sve poteškoće, ponosno sam nosio tu funkciju i zahvalan sam za svaki dan proveden u njoj – jasno je poručio.

Pitanje koje ipak mora ostati: je li Grad mogao više?

U svojoj oproštajnoj poruci Mikulić nije zaobišao ni temu o kojoj se tijekom njegovog mandata govorilo više puta – institucionalnu podršku. Bez napada i bez traženja konflikta konstatirao je kako je podrška Grada Đakova mogla biti veća. To je rekao bez gorčine, ali dovoljno jasno da poruka ostane zabilježena.

– Ovo ne govorim kao prigovor jer svjesni smo da je Grad imao i drugih obveza, ali s obzirom na sve što smo uložili, sigurno je da nam je dodatna ruka podrške često izostala. Bez ikakve zamjerke, jednostavno konstatiram da smo se više nego što je to uobičajeno morali oslanjati na vlastite snage. Ponosan sam na to jer nas je ta borba učinila još čvršćima i povezanijima – rekao je Mikulić.

I tu vrijedi stati, jer to nije samo pitanje Đakovo Croatije niti Ivana Mikulića. Lokalni sport diljem Hrvatske u ogromnoj mjeri opstaje zahvaljujući ljudima koji nakon svog redovnog posla ulaze u klubove, traže sponzore, rješavaju autobuse, infrastrukturu, licence, natjecanja, opremu, trenere i stotine stvari koje javnost nikada ne vidi. Kada se pojavi netko spreman godinama ulagati svoje vrijeme, energiju, novac i živce u nešto što je u konačnici društveno dobro, institucije bi takve ljude trebale prepoznati i pratiti.

Ne nekritički i ne davanjem bjanko čeka, nego ozbiljnim partnerstvom. Kada se takvi ljudi umore i odu, vrlo brzo se shvati koliko je posla zapravo bilo na njihovim leđima. Upravo zato institucionalna podrška ovakvim ljudima nije pomoć jednom pojedincu, nego ulaganje u šire društveno dobro.

Zahvala ljudima, a najveća obitelji

U završnom dijelu obraćanja Mikulić je ostao dosljedan sebi i ponovno prostor dao drugima. Zahvalio je igračima, trenerima, stručnom stožeru, tajnicama, volonterima, sponzorima i navijačima, svima koji su tijekom osam i pol godina dali svoj dio kako bi klub mogao funkcionirati i rasti. No najveću je zahvalu ostavio za obitelj.

– Najviše zahvaljujem svojoj obitelji koja mi je sve ove godine bila podrška u sretnim i manje sretnim trenucima – Mireli, Niki, Anti i Juri, koji su se svakog vikenda veselili bodovima našeg kluba i tugovali kada smo gubili.

To je možda i najvažnija zahvala svakoga čovjeka koji godinama vodi jedan sportski kolektiv. Javnost vidi predsjednika na utakmici, ali obitelj vidi sve ono između dvije utakmice. Ona vidi vrijeme, živce, telefonske pozive, sastanke, probleme i sve ono što funkcija odnosi iz privatnog života.

Novom predsjedniku ostavlja klub koji ima na čemu graditi

Mikulić svom nasljedniku Hrvoju Mitroviću ne ostavlja jednostavan posao. Đakovo Croatia se nakon ispadanja mora sportski ponovno podignuti, nastaviti razvijati školu nogometa, čuvati organizacijsku razinu i pokušati dodatno nadograditi infrastrukturu i sustav. Ali ostavlja mu nešto bez čega nijedan novi početak nije moguć – temelje.

– Novom predsjedniku želim puno sreće, puno uspjeha, ali prije svega puno zdravlja i strpljenja. Neka mu ruka bude čvrsta, a srce meko prema ljudima. Neka mu mudrost vodi svaku odluku i neka HNK Đakovo Croatia pod njegovim vodstvom procvjeta više nego ikada. Vjerujem u njega, vjerujem u Upravu i vjerujem u ovaj klub – poručio je.

I upravo bi taj dio trebao biti najvažniji kada se podvuče crta pod Mikulićev mandat. Klub nije zamišljen kao spomenik predsjedniku koji odlazi, nego kao sustav koji treba moći nastaviti bez njega. Ako je sustav dobro postavljen, to je na kraju možda i najbolja potvrda uspješnog vođenja.

A sada ćemo mi jednom prekršiti Ricino pravilo

Na kraju si možemo dopustiti i nekoliko osobnih redaka. Raditi s Ivanom Mikulićem Ricom iz medijske perspektive bilo je iznimno jednostavno, bio je dostupan kada je trebalo nešto objasniti, javio bi se kada bi klubu trebalo dati prostor, prihvatio bi pitanje i kada nije bilo ugodno, a gotovo svaki razgovor o uspjehu završio bi njegovim pokušajem da zasluge prebaci na nekoga drugoga. „Nemoj mene, napiši ljude“, „To smo mi napravili“, „Istakni dečke“, „Spomeni Upravu“ – takav je uglavnom bio obrazac.

E pa ovaj put nećemo. Naravno da HNK Đakovo Croatia u proteklih osam i pol godina nije izgradio jedan čovjek, niti Rico želi da itko tako napiše. Bez ljudi uz njega ne bi bilo moguće napraviti sve ono na što danas može biti ponosan, ali jednako tako bilo bi nepravedno sada, kada se povukao, ne reći da je Ivan Mikulić dao ogroman dio sebe ovom klubu.

Kad pogleda iza sebe, ima što vidjeti. Infrastrukturu, organizaciju, školu nogometa, klub koji je prošao ozbiljan natjecateljski put, ljude koje je okupio, odnose koje je izgradio, pogreške iz kojih je učio i, naravno, posljednje ispadanje za koje je bez skrivanja preuzeo odgovornost. Nije sve bilo idealno, niti može biti nakon osam i pol godina vođenja nogometnog kluba, ali trag postoji. Da osam i pol godina pokušate samo gledati nogomet, bez da nešto radite, neće biti idealno, promaknut će vam neki lijep gol.

I zato ovo zapravo nije oproštaj. Ivan Mikulić više neće biti predsjednik HNK Đakovo Croatia, ali ostat će dio kluba i đakovačkog nogometa, a sam je sebi kroz proteklih osam i pol godina rezervirao mjesto na popisu ljudi koji su nešto konkretno ostavili iza sebe. Rico će se malo rasteretiti, Đakovo Croatia će nastaviti dalje, a kada se jednom bude pisao neki novi veliki pregled bogate povijesti đakovačkog nogometa, ovih osam i pol godina neće se moći preskočiti. Kao što se neće moći preskočiti ni čovjeka koji je čitavo vrijeme inzistirao da se prije njegova imena uvijek napiše – mi.