U tri godine od ružnog pačeta do pravog sportskog labuda

Puno je sjajnih igrača u Slavoniji i Baranji, bilo da govorimo o nogometu o kojem je ovdje riječ, bilo o drugim sportovima, momaka i djevojaka koji svojim igrama na tribine, kada je to moguće, dovode kibice, o njima se priča, o njihovim potezima, o odlučujućim golovima ili obranama. S druge strane uprave klubova uglavnom su “na tapeti” za kritiziranja, malo kada se njih ističe kao one koji su stvorili nekakav temelj, omogućili samim sportašima da pokazuju najbolje od sebe. Ovo je jedna od tih priča, priča o tome kako je desetak ljudi u tri godine napravilo veliki posao, udarilo temelje gotovo smo sigurni – drugoligašu iz Đakova.

Oglas

Za desetak dana će se navršiti tri godine mandata Ivana Mikulića na mjestu predsjednika Đakovo Croatije i već samim dolaskom na, ne stadion, nego stadione kojima klub upravlja sve je jasno o kako se uređenom klubu radi. Glavni teren u savršenom stanju, svlačionice moderno uređene, pomoćni tereni, umjetna trava, savršeno uređen okoliš, sada se puno parom radi i na stadionu Croatia koji će zasigurno zasjati ljepši nego ikada. Rade se nove tribine, praktično su pri kraju, ostalo je bojanje i postavljanje sjedalica, rasvjeta i krovni paneli su već spremni, sprema se novi tunel za izlazak igrača iz svlačionica, priprema se i teren, na Croatiju stiže novi valjak, stigle su perilice i sušilice. Na stadion Đakovo Croatia stigla je hala za opremu, stiže nova, supermoderna kosilica s dodatnom opremom, valjak, a sustav navodnjavanja samo čeka ljepše vrijeme da se instalira i krene s radom. Ovo je samo mali dio stvari koje uprava radi iz posljednjeg projekta teškog 250 000 kuna!

Oglas

Oglas

Iako ne voli da ga se ističe nego uporno priča o ekipi koja radi, Mikulić je predvodnik uprave koja zna posao, koja “kopa” na sve strane, izvlači novac iz svih mogućih projekata i stvara uvjete kakve ima malo tko u Slavoniji i Baranji. Na vrijeme su, rekli bi i prvi prepoznali da je to pravi put, tražiti sredstva iz europskih i projekata naših ministarstava, pokazali su se vrlo uspješnima u tom poslu, pa uz pomoć Grada Đakova doista stvaraju temelje i velikog rezultata prve momčadi. Da bi on došao na pravi način jedini ispravan put je rad s mlađim kategorijama, a u Đakovu to rade temeljito, škola nogometa okuplja 260 djece koju vode stručni treneri i koja jednostavno mora dati rezultata. Mikulić i njegova uprava su odabrali pravi put i kada je riječ o prvoj momčadi, na klupu je instaliran ponajbolji trener u regiji Hrvoje Bušić, složena je momčad iz Đakovštine koja je spremna raditi, koja će sigurno napredovati i uz ciljano dovedeno poneko pojačanje svakako ima pravi potencijal za – 2. HNL! Još na početku svog mandata u jednom razgovoru Mikulić nam se malo “izlanuo” i rekao “moj cilj je 2. HNL, za godinu, tri ili sedam, kada budemo spremni”. I to je sukus čitave priče, nema ništa na silu, kada budemo spremni, a onda je sa svojom ekipom zasukao rukave i odradio vraški posao, infrastrukturno su zapravo gotovi, iako ne sumnjamo da će se i dalje pronalaziti stvari koje će unapređivati i ulagati u stadione, terene, okoliš, opremu..

U razgovoru za ovaj tekst uporno je isticao kako se ne želi eksponirati i ne želi da objavimo nekakvu njegovu izjavu, ali smo nešto na kraju izvukli:

Ono što je jako bitno, nisam ja bitan koliko način koji sam napravio, i da je tu 10-tak usko povezanih ljudi koji o svemu odlučuju zajednički u interesu sporta, a vodimo se svim životnim vrijednostima, sportskim, moralnim, socijalnim, a poštenje je ispred svega i želja da nešto ostane iza nas. Nitko nema nikakve koristi niti naknade, već isključivo svoje vrijeme i financije poklanja klubu u interesu djece i društva. Ljudi s kojima mi je pravo zadovoljstvo raditi su Zoran Perić i Petar Ćurić dopredsjednici kluba te Domagoj Iletić, Mato Katalenić, Željko Miličević, Mario Plavčić, Hrvoje Mitrović, Krunoslav Raković, Kruno Zeko, Zvonimir Bošković, Božo Vukadin, Antonio Marić, Josip Tomičić, Ivan Vuković i Franjo Džakula.

Ne želimo da naslov koji govori o ružnom pačetu kaže da je prije sve bilo ružno i loše, ali da je sada daleko ljepše i bolje je činjenica. Ovakvih ljudi sport zaista treba, i ima ih jako puno, svatko u svojim granicama mogućnosti radi za svoj klub i svi ti ljudi trebaju podršku, pomoć, a ako im se već ne može pomoći barem im ne treba odmagati! A što se tiče drugoligaških ambicija, one su realne, možda ne ove, možda ne ni sljedeće, ali u sljedećih nekoliko godina uz ovakav rad jednostavno ne mogu promaknuti! Grad Đakovo mora iskoristiti ove ljude, malo se sredina može pohvaliti ovakvim fanaticima, njihov rad treba adekvatno pratiti, forsirati ih da rade još više i još bolje na dobrobit prije svega djece i mladih, ali i svih ljubitelja nogometa i sporta kojih u Đakovu ne manjka.