U Osijeku je nekada postojala skijaška staza i Osječka alka!

Antonio Šarić, nekada veliki nogometaš, danas dokazani trener koji je prema talentu trebao ostvariti veliku nogometnu karijeru otkrio je da je ljubav prema previše sportova utjecala na neodlučnost i neopredijeljenost prema odabranom. Poruka ovog privatnog kolumnista društvenih i sportskih zbivanja je neoboriva, a čitajući se nameće zaključak da se rijetko rađaju očevi poput njegovog – zato očevi ne idite linijom manjeg otpora, potičite djecu da budu barem na pokoji trenutak sanjari i budući prvaci u skoku u vis, skijanju, košarci, alci…

Oglas

Prenosimo u cijelosti post s privatnog Tonijevog FB profila:

Sezonu kupanja na Kopiki otvorio sam 12.05. Cijeli lipanj bio je iznimno vruć, vodostaj Drave konstantno nizak, ja i dalje bez posla s viškom slobodnog vremena, još sam krajem svibnja bio 4 dana u Trogiru, pa sam već sada pocrnio „više od plana“, kao nikad prije. Zanimljive su te vremenske (ne)prilike. Drugu godinu za redom nismo imali ni zeru snijega u Osijeku. Kad je Jure Franko na Olimpijadi u Sarajevu osvojio srebro u veleslalomu, na trenutak sam poželio biti skijaš. Tih se godina količina napadanog snijega mjerila u metrima, pa sam uz pomoć starog u našem prostranom dvorištu napravio pravu malu slalom stazu. Iskoristio sam blagi nagib terena i dvije ogromne kamare očišćenog snijega i stvorio svoju privatnu Jahorinu. Nakupio sam ravnih grana svoje (tadašnje) veličine, teta Marija mi je sašila 20-ak crvenih i plavih zastavica koje sam privezao na vrh svakog štapa, postavio sam jednostavnu stazu (Gips bi rekao Miki Maus staza), a tata mi je na startnoj uzvisini uz pomoć daske, eksera i žičane opruge montirao ono… ono što smo vidjeli TV-u. Imao sam „prave“ skije kupljene na piji kod Poljaka za „tri črljene“. Dvije žute, plastične „daske“ s graničnikom za petu, i dvije gurtne za pričvršćivanje na svaku „pancericu“.
Na povratku s treninga znao sam zastati na tartanu Gradskog vrta i iz blizine promatrati Novicu Čanovića kako s lakoćom preskače letvicu na nebeskim visinama. Želio sam se okušati i u toj disciplini. Ništa, ajmo stari, vadi kožnu kutnu garnituru na rasklapanje iz dnevne sobe van na dvorište, dva debela štapa s označenim centimetrima zabili smo u zemlju onkraj „strunjače“, zakucali na njih eksere koji su držali tanku letvicu i „miting“ je mogao početi. Jedne smo godine na povratku s mora stali kod rodbine u Sinj, baš u vrijeme održavanja Sinjske alke. Čim smo stigli kući uposlio sam starog (ruke mu se pozlatile!) da razvuče sajlu između šupe i stare šljive, izradi od malo deblje žice alku koju smo štipaljkom okačili posred sajle, a ja sam pronašao staru metlu čiju je dršku on našiljio i pretvorio je u alkarsko koplje. Moj žuti Pony glumio je razigranog vranca koji je „rzao i pirio“ prije starta, da bi zatim u punoj brzini nastojao pogoditi metu i osvojiti koji punat. Ako bi pogodio „usridu“, umjesto pucnja mačkule sa Sinjske tvrđave, moja baka Luca, koja je sjedila u „počasnoj loži“ na hoklici ispod šljive, bila je dužna ispaliti hitac iz mog pištolja Plašljivca.
Režite me gdje sam najtanji ako danas igdje u Slavoniji postoji dijete koje u svom dvorištu skače u vis ili „trči“ alku. Moja djeca svaki slobodan trenutak koriste da se pozabave svojom najdražom igračkom. Taj „plišani medo“ omiljena je razbibriga svoj djeci razvijenog svijeta. Razlika je jedino u veličini „medinog“ zaslona. Nekada smo MI, djeca i ljudi, bili domišljati, pametni i sofisticirani, a danas su to telefoni, auti i kojekakvi gadžeti.
Oglas