Sportski blog: Ulaže li RH dovoljno u sport i sportsku infrastrukturu?

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Glavni motiv pisanja sportskog bloga zapravo je pisanje o ono u što se najbolje razumijem (barem je to moje uvjerenje 😀), a to je nogomet i sve što ima veze s nogometom. Naravno, većinom o pozitivnim stvarima. Koliko god pokušavao izbjeći pisanje o negativnim stvarima u sportu općenito, ponekad je jednostavno nemoguće. U današnjem i sljedećem postu fokus mi je odnos države prema sportu te način na koji se naša država odnosi prema sportašima i sportskim udrugama.
Sport i sportaši su najbolji promotori RH i to je nepobitna činjenica. Međutim, da li država i naši političari to cijene. Moj odgovor je NE. Pokušati ću objasniti i argumentirati kroz sljedeća dva posta zašto je to tako. Otkuda krenuti? U zadnjih mjesec dana stigle su dvije odbijenice na adresu naše udruge. Jedan projekt je bio prijavljen na ESF (Europski socijalni fond) u prosincu 2018 g., i do prije tjedan dana nismo dobili nikakvu obavijest, ali baš nikakvu, o statusu našeg projekta. Da ne kažem da je rok kada smo trebali dobiti obavijest, da li smo zadovoljili uvjete ili ne bio 31. prosinca 2019 g.!? Odluka koju smo dobili je bila recimo to tako, tipična za naše podneblje. U vrlo šturom odgovoru smo dobili informaciju da su utvrđene nepravilnosti u postupku provedbe natječaja te da se natječaj obustavlja. Dakle, ni krivi ni dužni dobili smo obavijest da smo OUT. Druga odluka je odluka SDUŠ-a od 07. travnja, u kojoj se obustavljaju svi natječaji kojima je planirano sufinanciranje raznih projekata koji su bili predviđeni za poticanje lokalnog sporta također bez ikakvog daljnjeg i detaljnijeg obrazloženja. Ok, poštujem odluke institucija i tu se ne može ništa.
Natjecanja su prekinuta, treninzi su prestali do daljnjeg i eto solidnog argumenta zašto obustaviti sufinanciranje. Međutim, ono što me zasmetalo u cijeloj ovoj priči je činjenica da je gotovo u isto vrijeme SDUŠ-u omogućeno na Vladi RH da bez ikakvog natječaja u budućnosti financira trenere, pomoćno osoblje i članove saveza, ni manje ni više nego sa 40 milijuna kuna. Da se razumijemo jedan dio novca će otići trenerima koji imaju ugovor o radu i spremačicama, domarima čime će se dodatno rasteretiti klubovi, tu ne vidim ništa previše sporno. Inače, ugovor o radu mora biti sklopljen prije 01. ožujka 2020g.. Ključna stvar u ovoj priči je da nema nikakvog natječaja na koji se sportske udruge mogu prijaviti jer SDUŠ kao glavno tijelo direktno i bez ikakvog natječaja odlučuje tko će biti izabran?! Drugim riječima SDUŠ bez natječaja može zaposliti spremačicu u nekom klubu ili nekog člana saveza, što više dodati. Osim toga ostao mi je veliki upitnik nad glavom zbog još jedne stvari. Zar je moguće da će se još dodatno financirati članovi pojedinih saveza? Za što će se oni dodatno nagraditi i financirati?! Zbog čega i zašto? Evo iskreno. Dakle, ljudi koji sjede kao nečiji poslušnici (čast izuzecima) u savezima će biti dodatno nagrađeni za podizanje ruke. Žalosno, u najmanju ruku. Zar je to plan SDUŠ-a? Zar se tako potiču mladi sportaši i treneri koji rade u katastrofalnim uvjetima? Nažalost, to je naša realnost.
To su vizije ljudi koji sjede u nadležnim sportskim tijelima. Usput rečeno, glavni tajnik SDUŠ-a je imao jedno zanimljivo izlaganje o tome što se događa sa mišićima vrhunskih sportaša i kako se to odražava na sport u globalnoj razini. Tko je vidio, sve mu je jasno. Kao da sam ja pričao o COVID-19. Za kraj ću  napisati samo kratak uvod u sljedeći post. Hrvatska je već na samom začelju po ulaganju u sport i sportsku infrastrukturu. Istraživanje iz 2016 g. koje je proveo profesor Tomislav Globan govori o tome da smo bili zadnja zemlja u EU po ulaganju u sport i sportsku infrastrukturu, ZADNJI, iza Malte. Uloženo je “čak”, 0,06 posto BDP-a. Do danas se taj iznos malo povećao, ali je to zanemarivo. Više ulažemo u kulturu, religiju i rad za opće dobro (civilne udruge i druge). Već sam pisao da smo najdeblja nacija u EU ( https://kinezisblog.blogspot.com/2019/12/hrvati-najdeblji-u-eu.html ) i to je porazna činjenica. Po meni, gore je jedan od uzroka. Istraživanja su pokazalo da su ljudi znatno motiviraniji za tjelesno vježbanje ukoliko je adekvatna infrastruktura. Sa ovakvim stavom biti će još gore jer nema dugoročne strategije.
Nacionalni program športa 2019 – 2026 g. je stavljen u funkciju 22.srpnja 2019 g. i jedan od aspekata je bio i ovaj: “Prema zdravoj i aktivnoj naciji ponosnoj na športske uspjehe”, a šest općih ciljeva Nacionalnog programa športa 2019.-2026. su – osigurati preduvjete za razvoj športa, unaprijediti zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje i povećati promocijske vrijednosti športa, unaprijediti skrb o športašima, uspostaviti sustavan i racionalan pristup upravljanja održivom športskom infrastrukturom, unaprijediti skrb o stručnim kadrovima te unaprijediti sustav upravljanja u športu.”  Idemo li zaista u tom smjeru?

  •  
  •  
  •  
  •  
  •