/Sportski blog Dinka Puljića i na Sportalu ZANIMLJIVA RAZMIŠLJANJA O SPORTU IZ KUTA TRENERA
sport nogomet dinko puljić

Sportski blog Dinka Puljića i na Sportalu ZANIMLJIVA RAZMIŠLJANJA O SPORTU IZ KUTA TRENERA

Od danas krećemo s jednom novinom na Sportalu, prenosit ćemo na našim stranicama svakog tjedna jedan vrlo zanimljiv blog s raznim sportskim temama. Naime, donedavni trener Viljeva, a aktualni trener u Školi nogometa NK Jedinstvo iz Donjeg Miholjca te nastavnik u školi Dinko Puljić će na zanimljiv način pričati o raznim sportskim temama. Dinko će svoje postove objavljivati na svom blogu koje možete posjetiti ovdje, a mi ćemo ih redovito prenositi, krećemo s prvim u kojem je pojašnjena čitava ideja:

Kao svako dijete ili barem većina djece, tražio sam se u različitim sportovima. Lutao sam od sporta do sporta. Od nogometa, šaha, hrvanja, rukometa, tenisa i mnogih drugih. Nekako sam se od svih sportova najviše zadržao u nogometu, u kojem sam i danas. Tada nisam niti razmišljao o tome da će sport biti dio moje svakodnevice kako kroz nogomet, tako i kroz rad sa učenicima na nastavi Tjelesne i zdravstvene kulture. Moj život je sport. Jednostavno je tako, u školi sa učenicima, na treningu sa djecom kod kuće kroz samostalno vježbanje, čitanje, istraživanje i slično.
Zašto sportski blog?
Ne postoji konkretan odgovor na gore navedeno pitanje, ali postoji čitav niz stvari koje bih jednostavno volio podijeliti sa svojim učenicima, djecom koju treniram, njihovim roditeljima, kolegama trenerima i nastavnicima. Postoji čitav niz stvari koje bih volio prenijeti drugima koje mene nije imao nitko naučiti i uputiti. Ali isto tako postoji još jako puno stvari o sportu, treningu o životu koje želim naučiti. Možda kad malo razmislim to i je osnovni motiv zašto pišem ovo. Moj osobni razvoj. Učenje novih spoznaja o sportu, treningu, tjelesnom vježbanju kroz čitanje i pisanje. Vezano uz naziv, možda malo zvuči preširoko, Sportski blog. Međutim, zaista se želim dotaknuti velikog broja tema iz sporta. Od sportske rekreacije, nogometa, trenerskog posla, djece i roditelja u sportu, olimpizma, fair-playa, nastavnog procesa, hijerarhije i financiranja sporta u RH te čitavog niza stvari za koje smatram kompetentnim. Želim prikazati sport iz malo drugačije perspektive, onako kako ga  doživljavam i vidim. Nažalost, ima jako puno negativnih i loših stvari koje su se ustalile u sportu, a kojih ću se kroz ovaj blog dotaknuti.
Uvod u prvu temu
Prije svega, pisati o pretilosti i nedostatnom kretanju tj. tjelesnom vježbanju kod djece, mladih i odraslih. Sada ću se samo malo dotaknuti nekih stvari vezano uz ovaj dio, ali ću sljedeći tekst u potpunosti posvetiti ovoj temi jer nam, kao društvu, nisu usađene navike za kretanjem i tjelesnim vježbanje (samostalnim ili organiziranim). Brojke ne lažu, dovoljno je samo pogledati zadnje  istraživanje koje je objavio Eurostat. Čovjeku bude sve jasno. Prema zadnjem istraživanju 28% građana Europske unije, starijih od 16 godina, izvan radnog vremena ne provodi niti minute vježbajući. U cijeloj toj priči Hrvatska je ZADNJEM MJESTU. Prema zadnjim podacima samo 36% Hrvata je tjelesno aktivno (graf ću prikazati u sljedećem postu). To su samo neki od podataka koji pokazuju gdje su nam odrasli kada govorimo o aktivnom provođenju slobodnog vremena. Međutim, podaci o neaktivnosti i pretilosti djece od 8 – 9 godina su poražavajući. U RH je 35% djece s prekomjernom tjelesnom težinom i debljinom (o razlici između pojmova ćemo u sljedećem postu koji će biti posvećen isključivo tome) što nas prema statistici svrstava u sam vrh europskih zemalja s tim problemom. O samim  istraživanjima i detaljima ću posvetiti puno više pažnje u sljedećem postu.
Ovo je uistinu zastrašujuće iz jednostavnog razloga jer se po meni sve mjere provode stihijski i samo radi reda. Smatram da nema dovoljno razvijene svijesti kod građana, ali još više boli činjenica da se oni koji bi trebali jako male bave sa ovim problemom. Jako puno trošimo na lijekove, dakle liječimo uzroke (razni oblici metaboličkog sindroma kod odraslih – povišeni krvni tlak, dijabetes i dr.), a smatram da jako malo posvećujemo prevenciji kroz razne oblike tjelesnog vježbanja, koji su još donekle i zastupljeni u odnosu na razvijanje svijesti o važnosti optimalne prehrane. U tom segmentu smo totalno zaostali, ne radimo gotovo ništa.
Obavezni, formalni oblici tjelesnog vježbanja poput nastave Tjelesne i zdravstvene kulture su nedostatni. Samo dva sata organiziranog tjelesnog vježbanja u predmetnoj nastavi i srednjoškolskom obrazovanju tjedno te tri sata u razrednoj nastavi, koju usput rečeno provode učitelji i učiteljice razredne nastave koji nisu dovoljno osposobljeni za provođenje nastave Tjelesne i zdravstvene kulture, su nedostatni. Slično je  i u vrtićima. No to su posebne teme kojih ću se dotaknuti kasnije. Nadležni bi itekako trebali razmisliti o povećanju satnice jer smo u ovom segmentu također pri dnu u EU. Okružje u kojemu živimo (digitalno doba) dodatno je prikovalo djecu za stolice. Naravno, upotreba IKT-a itekako ima svojih pozitivnih strana međutim naši klinci u većini slučajeva koriste samo društvene mreže i slično. Djeca danas nemaju naviku biti vani, provoditi vrijeme u prirodi, što je također otegotna okolnost koja pridonosi smanjenom kretanju. U tom kontekstu lako je zaključiti da se unesena energija ne troši. Dakle, mora se negdje spremiti, a to je većinom oko trbuha kako kod djece, tako i kod nas odraslih. Baš mi odrasli moramo svojim primjerom voditi djecu, ukazivati na važnost optimalne prehrane i tjelesnog vježbanja. Kretanja prije svega. Imamo savršen alat za tjelovježbu, svoje tijelo, ali koristimo li ga dovoljno?
Podijeli
  •  
  •  
  •