Sportski blog: Dijagnostika u sportu

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Sportska dijagnostika je vrlo važan segment u procesu planiranja i programiranja. Važan segment koji nam daje uvid u trenutno stanje sportaša točnije u stanje njegovih sposobnosti i osobina.

Inače, prema definiciji sportska dijagnostika je skup postupaka za mjerenje, procjenjivanje i vrednovanje treniranosti sportaša. Da bi mogli adekvatno i pravilno odrediti ciljeve treninga nužno je imati uvid u stanje relevantnih sposobnosti, osobina i znanja. Dijagnostika je adekvatan alat koji nam daje uvid u stanje treniranosti (morfološke, funkcionalne, biomehaničke i ostale.), a stanje treniranosti predstavlja osnovu za izradu plana i programa.

Dijagnostika se u pravilu provodi na terenu ili u specijalno opremljenim labaratorijima. Dakle, postoji terensko ispitivanje i labaratorijsko ispitivanje te svako od njih ima svoje prednosti i nedostatke. Recimo, terenski testovi su puno korisniji jer se provode u specifičnim uvjetima tj. uvjetima koji su puno sličniji natjecateljskim s obzirom na mogućnost da se postignu specifičnosti energetskog angažiranja i mišićnog naprezanja u tipičnim strukturama kretanja i situacija u određenom sportu. S druge strane, takve mogućnosti labaratorijski testovi ne pružaju.

Danas ću pokušati približiti neke osnove dijagnostike koju provodim na svojim treninzima sa djecom. S obzirom na jako skromne uvjete koje posjeduje većina klubova u amaterskom sportu jako je teško napraviti adekvatnu provedbu samog mjerenja i testiranja. Međutim, gdje ima volje ima i načina. Jednostavno se treba prilagoditi i napraviti barem nešto u skladu sa uvjetima koji se posjeduju. Prije svega malo da razlučimo pojmove mjerenja i testiranja. Pod pojmom mjerenja podrazumijevamo mjerenje antropometrijskih karakteristika (visina, težina) i mjerenje morfoloških karakteristika (sastav tijela). Kada govorimo o pojmu testiranja, ono se odnosi na procjenu pojedinih motoričkih sposobnosti (izdržljivost, brzina, fleksibilnost).

Postoje tri različita vremenska perioda same provjere, a to su: provjera inicijalnog (početnog), tranzitivnog (prijelaznog) i finalnog (završnog stanja). Ono što je u cijeloj priči bitno je voditi bilješke i pisati rezultate kako bi se oni mogli usporediti. Sa druge strane treba voditi računa o remetećim faktorima koji mogu negativno utjecati na same rezultate. Primjerice, treba voditi računa da se testiranje, bilo da se radi inicijalnom, tranzitivnom ili finalnom stanju, vodi uvijek u isto vrijeme dakle ili prijepodne ili poslijepodne. Nadalje, treba voditi računa da sportaši budu motivirani i odmorni kako bi mogli ostvariti optimalne rezultate. Primjerice, znalo se dogoditi da rezultati finalnog testiranja budu slabiji u odnosu na rezultate inicijalnog testiranja, iz razloga jer sportaši nisu bili dovoljno motivirani prilikom provedbe samog testiranja. Stoga je vrlo važno objasniti smisao same dijagnostike kako bi mladi sportaši (ili odrasli) dobili adekvatan uvid o čemu se radi i kakve benefite mogu imati od samog testiranja.

Osobno se držim nekih osnovnih stvari koje provodim jer nemam baš adekvatne uvjete. Od antropometrijskih karakteristika mjerimo visinu i težinu, provjeravamo aerobnu izdržljivost pomoću Beep testa, provjeru snage trupa (podizanje trupa), test brzine na 20 metara. Rezultati svih provjera se upisuju i na kraju određenog perioda prikažu sportašima kako bi imali uvid u svoje rezultate. Dijagnostika je izuzetan alat koji svakako može pomoći nama trenerima u radu. Smatram da bi trebali voditi računa o provedbi samih provjera jer one nam mogu samo pomoći u radu.


  •  
  •  
  •  
  •  
  •