Ždrijeb je u pretkolu spojio dva sjajna, ali prilično različita nogometaša, Mišo Hodak je bio nevjerojatan topnik, a Marijan Beličić nogometni umjetnik, odnosno još uvijek je..
MIŠO HODAK
Mišo Hodak poznatiji pod nadimom “Miro” rođen je 21. 03. 1969. u Požegi, iste godine kad i Veliki Žuti – Robert Prosinečki. Mišo je odrastao u požeškom naselju “Babin vir” gdje i danas živi, a koje je oduvijek bilo rasadnik odličnih igrača koje su redom završavali u Nogometnim klubovima Požegi i Slavoniji. Nogomet je počeo igrati u Požegi zajedno sa svojim bratom Nenom, a nakon toga je prešao u juniore Slavonije gdje je kratko igrao i za seniore. Nakon toga igrao je i u Slaviji (Pleternica), Slogi (Trenkovo), Kutjevu, Lipiku i Mladosti (Pavlovci), a nekoliko puta se vraćao u svoj matični klub Požegu gdje je i završio aktivnu karijeru u sezoni 2015./2016. Osim velikog nogometa velik trag ostavio je i u malom nogometu. Još uvijek je aktivan u veteranima Hvidre u Malonogometnoj ligi veterana Požega. Dugi niz godina bio je aktivan i u Slavonskobrodskoj malonogometnoj ligi veterana koja se igra na legendardnim “Klasijama” Igrao je drugi niz godina futsal u 2. Hrvatskoj malonogometnoj ligi – Istok, najprije za prvi osnovani požeški klub MNK Požega 2000, pa za MNK Tehničar (Požega) i na kraju za MNK Bijelu kuću”(Požega) s kojom je u sezoni 2005./2006. bio i prvak i igrao kvalifikacije za 1. HMNL.
Nastupio je od 1992. do 2019. na svih 29 izdanja požeškog Božićnog malonogometnog turnira u seniorskoj ili veteranskoj konkurenciji. Na požeškom turniru poznat je slogan koji često stiže s tribina kad Hodak primi loptu : “Miro probaj” jer je sa svojim jakim udarcem znao šutirati i iznenaditi vratare sa svakog dijela terena kako na malom tako i na velikom nogometu. Patike i kopačke su mu uvijek u torbi i Miro je u svakom trenutku uvijek spreman da zaigra kako veliki tako i mali nogomet. Igra za 4,5 veteranskih ekipa velikog nogometa. Bio je i sudionik Domovinskog rata kao pripadnik požeške jedinice Specijalne policije “Trenk”. Na jednom terenu na Velebitu je preživio i pad helikoptera. Dobro je poznat ljubiteljima nogometa i sporta u Požeštini a i šire. Brojne su njegove dogodovštine s nogometnih terena. Odlično je čitao igru, imao je veliku moć ponavljanja, dobre fizičke predispozicije i bio je dosta motoričan. Uz to ga je krasio i fantastičan, prodoran šut desnom nogom te je često zabijao pogotke i sa svoje polovine terena. Bio je noćna mora protivničkih vratara. Oni koji ga nisu dobro poznavali često nisu stavljali živi zid na njegove slobodnjake koji su obili na 30-40 metara od gola što je Mišo često kažnjavao. Tako je Mišo u dresu Slavije početkom devedesetih u Đakovu u 3. HNL – Istok postigao pogodak odličnom vrataru Čedi Marasu koji je 1989. bio prvak Jugoslavije s Vojvodinom (Novi Sad). Hodak je po priči zabio iz slobodnjaka odmah s kruga od centra igrališta malo u polju domaćih. Iako su ga i njegovi suigrači odgovarali od direktnog šutiranja Mišo je odlučio probati, a lopta je išla ravno, bez pada, udarila od vratnicu i zabila se u gol. Po usmenoj predaji Mišo je tada doviknuo suparničkom vrataru: “odsad ti pucam i preko centra”. Puno je takvih dalekometnih pogodaka postigao Miro u svojoj dugačkoj karijeri. Mišo je kao pravi nogometni zaljubljenik dao svom sinu ime po Ronaldu Nazariu De Limi – genijalnom nogometašu i strijelcu – jedinom pravom Ronaldu koji je krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih obilježio svjetski nogomet. Mišin sin Ronaldo talentirani je ulazni junior požeške Slavonije i već je priključen u rad prve momčadi. Ronaldo Hodak je rođen je 07. 02. 2002. Nekoliko mjeseca kasnije je Brazil u Japanu i Koreji osvojio svoj peti naslov svjetskog prvaka. Tada je pravi brazilski “Ronaldo” bio najbolji strijelac tog Svjetskog prvenstva. Mišo „Miro“ Hodak dobro je poznat ljubiteljima nogometa i sporta u Požeštini a i šire na prostoru regije Slavonije i Baranje.
MARIJAN BELČIĆ
Marijan Belčić, u nogometnim krugovima poznatiji po nadimku Beli, je svoje prve, lagane po kojima je inače prepoznatljiv, korake, napravio u NK Samoboru, gdje je kao prognanik s obitelji živio uslijed ratnih zbivanja u rodnoj Baranji devedesetih godina. Nakon povratka obitelji na rodnu grudu, kao veliki talenat, prepoznat od skauta NK Osijeka, uspješno je nastupao za juniore osječkog prvoligaša. Već onda je svojim talentom i igrama nagoviještavao veliku karijeru. No, kako to u u životu biva, bolje se roditi bez one stvari, nego bez sreće, kod Marijana je, hvala bogu, prevagnulo i to značajno, ono prvo. Teška ozlijeda kralježnice, četverogodišnje patnje s terapijama i vježbama koje su ga, na žalost, udaljile od velike nogometne scene, i “gurnule” ga ka amaterskom nogometu, na sreću svih nas koji ga pratimo.
Marijan je sretno oženjen (što s obzirom na gore navedeno nije ni čudo), otac dvije prekrasne djevojčice, pravnik po struci, zaposlen u svom odvjetničkom uredu, i to vrlo uspješno. Švicarska, kao jedina neutralna država u svim sukobima, ni ne zna da je u ratu sa našim Belim. Naime, Marijan uspješno oslobađa naše građane od tereta okova kredita u “švicarcima”. S obzirom na trenutačnu krizu bojimo se da će na jesen, taj rat, dobiti pridjev brutalan. Nakon nastavka karijere u drugoligašu NK Metalcu iz Osijeka, Marijan je ostavio duboki trag prije svega kao čovjek a onda i igrač u Olimpiji, Elektri, Dardi 2X, Čemincu, Slavoncu iz Tenje, HNK Bilju i u HNK Radničkom iz Meca u kojem i sada igra. Momak koji se svojom figurom, pojavom, kulturom i inteligencijom razlikuje od ostalog pomoćnog osoblja u svim svojim ekipama. Lagan kao antilopa, vižljast kao čigra, lukav kao lisica, okretan kao mačka, inteligentan kao dupin, obdaren kao anakonda. Tako Beli izgleda na terenu. Kakva je to životinja, u nogometnom smislu, djeca bi komotno mogla lijepiti njegovu sliku u album životinjsko carstvo. Da su producenti serijala filmova o James Bondu vidjeli Belog prije Daniela Craiga, sigurni smo da bi ovog drugog šutnuli nogom u guzicu. Kakva je to igračina i gospodin , van terena i na njemu, mogu posvjedoćiti svi koji ga poznaju, od trenera, suigrača, protivnika, sudaca i publike. Da igra u fraku i sa leptir mašnom, po uzoru na njegovog profesionalnog idola, odvjetnika Silvija Degena, garantiramo da bi opet bio najbolji. Romantik u duši, koji pjevanjem pjesama svog omiljenog pjevača Olivera, poslije tekmi diže atmosferu u svakom klubu u kojem je igrao, na radost uprava kluba a na žalost suigrača, koji to moraju slušati.
Šalu na stranu, Marijan Belčić je vrhunski čovjek, prijatelj, igrač i unikatni primjerak uzora, kakvog bi današnja djeca iskrivljenih vrijednosti u životu i sportu trebala imati, a koje on, kao mali plavokosi dječarac, koji počinje svoje prve nogometne korake, u progonstvu, nije imao.
