Pretkolo: Dragutin Krizmanić – Frane Vitaić

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Legendarni požeški trener Dragutin Krizmanić je rekorder ovog izbora, za njega smo dobili čak tri prijave i jedini je s tim statusom. Njegov suparnik Frane Vitaić s godinama je stvorio status jedne od najvećih ikona Nebeskoplavih, a na klupi Stare dame i to iznimno uspješno sjedio je i neponovljivi Drago..

DRAGUTIN KRIZMANIĆ

Dragutin Krizmanić rođen je 06. 07. 1940. godine u Španovici kod Pakraca.  Školovao se u Đakovu i Požegi, a studirao u Pakracu, Zagrebu i Novom Sadu. Aktivno je igrao nogomet od 1952.-1968. godine u NK Slobodi (Đakovo), NK Radnički (Požega), NK Papuk (Pakrac), NK Elektrostroj (Zagreb) i NK Zvijezda (Kaptol). Radio je kao nastavnik tjelesnog odgoja u Osnovnoj školi u Kaptolu i za to vrijeme bio trener seniora i juniora u NK Zvijezda (Kaptol). U školi je osnovao sportsko društvo i vodio škole nogometa, košarke, atletike, skijanja plivanja, rukometa i gimnastike. Inicirao je i sudjelovao u gradnji Sportskog parka kraj škole u kojem su bili svi sportski sadržaji. Trener prve ekipe NK Slavonije bio je od 1969. – 1978. godine. Seniore je vodio 809 utakmica zaredom. U isto vrijeme juniorsku ekipu vodio je 408 utakmica a bio je trener i dvije ekipe pionira koje je vodio na 143 utakmice. Ukupno je te tri kategorije vodio na 1450 utakmica u 10 godina i  u tom razdoblju održao je 9800 treninga. Uz pomoć tadašnjeg Saveza sportova i NK Slavonije osnovao je Školu nogometa kroz koju je prošlo oko 9000 djece i mladih raznih uzrasta iz grada i cijele Požeštine.

Kroz osam godina rada iz tri juniorske generacije Dragutin Krizmanić selektirao je seniorsku momčad i stvorio generaciju koja je 1977. ostvarila najveći rezultat požeškog nogometa plasiravši se kroz kvalifikacije protiv Jedinstva iz Đakova u Republičku ligu što je bio treći rang natjecanja u državi. U Požegi je u prvoj utakmici Slavonija pobijedila 4:2 a u uzvratu u Đakovu bilo je 0:0. U toj slavnoj generaciji igrali su Pasariček, Svoboda, Tomljanović, Podobnik, Fiket, Ribičić, Radišić, Subotić, Brekalo, Bušić, Kozar, Živković, Trpčić, Pišmiš, Šarić, Kozina, Štefulinac, braća Ferenc, Komljenović, Kokić, Keglević, Leš, Sačer, Zorić, Kurtagić, Tadić, Husko i drugi. Ta momčad mnogo je trenirala i igrala godišnje oko 90 utakmica što je bila velika promjena i novost u tadašnjem nogometu. Po novom načinu rada Krizmanić je bio inovator i vizionar koji je unaprijedio požeški nogomet i udario temelje sustavnog i planskog rada. U sezoni 1976./1977. na Stadionu kraj Orljave odigrano je 65 utakmica koje  je pratilo stotinjak tisuća gledatelja a u Požegi je u prijateljskim utakmicama gostovalo 19 klubova 1. i 2. lige. Najatraktivniji susreti za igrače Slavonije i gledatelje svakako su bili sa klubovima tadašnje velike četvorke. Tako je gost Požege dva puta bio zagrebački Dinamo, te jednom Hajduk (Split), Partizan i Crvena Zvezda (Beograd). Na zahtjev Nogometnog saveza Hrvatske i Regionalnog nogometnog saveza Slavonije i Baranje Krizmanić je 1978. godine prešao u Slavonski brod na mjesto instruktora RNS i NSH i tada je radio na razvojnim stručnim i selektivnim programima na nivou općina, regije kao i na državnim i europskim programima. Bio je voditelj svih završnih selekcija na nivou Nogometnog saveza općine, Regionalnog nogometnog saveza i Nogometnog saveza Hrvatske te je vodio preko 100 ljetnih i zimskih škola i završnih selekcija. U tim programima sudjelovalo je preko 40.000 mladih igrača od pionira do juniora. Na mjestu instruktora ostao je punih 20 godina, sve do 1998. godine. I u tome ima određene simbolike jer je te godine Hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila najveći uspjeh hrvatskog nogometa osvajanjem trećeg mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Većina igrača te legendarne generacije prošla je te programe i radila pod nadzorom Dragutina Krizmanića. Vodio je 426 službenih i selektivnih utakmica na nivou Hrvatske, Jugoslavije i Europe. Kao izbornik i trener vodio je mlađe selekcije Nogometnog saveza Hrvatske na tadašnjim državnim prvenstvima Jugoslavije na kojem su sudjelovale republičke reprezentacije. Kao izbornik tri mlađe kategorije pionira, kadeta i juniora osvojio je ukupno 32 medalje (od toga 8 zlatnih, 12 srebrnih i 12 brončanih). Požega je u to vrijeme bila važno mjesto na nogometnoj karti Hrvatske jer je imala status Razvojnog centra Nogometnog saveza Hrvatske. U našoj regiji to su bili još Osijek, Vinkovci i Slavonski Brod. Puno igrača iz Požeštine bilo je u tim programima a Krizmanić je u Požegu dovodio na pripreme i na međunarodne utakmice mlade državne reprezentacije. U Požegi je na Stadionu kraj Orljave deset godina organizirano i državno prvenstvo osnovnih škola gdje su igrale selekcije najboljih škola iz svake republike. Od 1978. do 1981. bio je trener NK „BSK“ iz Slavonskog Broda u Republičkoj ligi. Vratio se kao trener 1982. u NK Slavoniju  (Požega) te ju spasio od ispadanja iz Republičke lige. Od 1984. – 1986. bio je predsjednik Stručnog odbora trenera RNS i NSH. Od 1982. do 1990. godine bio je trener u NK Graničar (Županja), NK Željezničar (Slavonski Brod), NK Slavonija (Požega) i NK Slavija (Pleternica). Od 1987. do 1991. bio je voditelj državnih programa i vodio 72 utakmice mlađih selekcija na pripremama reprezentacije, kampovima i na 5 europskih prvenstava. U tim programima sudjelovalo je 30-40 igrača iz Hrvatske kojima je na taj način omogućen nogometni razvoj i otvoren put prema najboljim domaćim i europskim klubovima. Mnogi od tih igrača kasnije su ostvarili vrhunske nogometne karijere i bili dugi niz godina oslonac Hrvatske nogometne reprezentacije s kojom su uspješno nastupali na europskim i svjetskim prvenstvima.

U sezoni 1992./1993. bio je trener NK Cibalia (Vinkovci) kada je klub osvojio peto mjesto u 1. HNL. Sa NK Slavonija u sezoni 1993./1994. osvojio je prvo mjesto u 3. HNL – Istok i plasirao se u 2. HNL. Od 1994. do 1997. bio je trener NK Marsonia (Slavonski Brod) u 1. HNL. Nakon toga od 1997. do 1999. bio je trener NK NAŠK (Našice) u drugoj i trećoj ligi. U NK Slavonija bio je ponovno od 1999. do 2002. u 1. Županijskoj i 3. ligi. U NK Dinamo (Vidovci) bio je trener seniora i juniora 2009. i 2010. godine a trenutno u tom klubu svakodnevno trenira mlađe kategorije.  Dragutin Krizmanić je u nogometnom sportu već punih 60 godina i može se reći da je za života postao legenda požeškog i hrvatskog nogometa.

FRANE VITAIĆ

Frane Vitać nije domaći dečko, rođen je1982. godine 678 kilometara dalje od Vinkovaca, u Splitu, ali kao da je rođeni vinkovčanin. Na istok Hrvatske došao je 2006. godine u NK Osijek, gdje se zadržao samo jednu sezonu, da bi 2010. obukao dres Cibalije. Nakon tri godine ponovno je otišao u Osijek, a 2015. vratio se u Cibaliju. Trenutno je pomoćni treneru drugoligaša HNK Cibalije. Ono što ga je prvenstveno vezalo za slavonsku ravnicu je supruga Sandra, koju je upoznao nakon dolaska u Osijek. Danas Frane i Sandra žive sa dva sina u Ernestinovu.

Frane je ostao vjeran nebesko- plavima i kad su došla teška vremena. I zato je rastanak bio poseban. U posljednjoj trećeligaškoj utakmicu izišao je iz igre u 37. minuti, I to je simbolično, jer oprostio se od igračke karijere u 37. godini. Na rubu suza otpozdravljao je gledateljima na istočnoj i zapadnoj tribini, koji su se ustali i gromoglasnim pljeskom ispratili kapetana. O Frani iz svlačionice ćete čuti samo dobro, veliki prijatelj i motivator, a za ovu kandidaturu donosimo i jednu priču iz svlačionice iz vrmena kad se Cibalia borila za ostanak u 1. HNL.

„Prije nego će trener Pacult dobiti otkaz imali smo sastanak, svatko je rekao ponešto, ali nekako se osjećalo da smo razbijena vojska. Totalno na dnu, bez vizije i ideje kako se iščupati iz svega. Tada je palicu preuzeo igrač kojemu to i doliči, kapetan. Izrekao je par klasičnih rečenica koje iskreno nisu, po licima suigrača, nikoga posebno dirnule, jer smo imali već takvih sastanaka.
Međutim, tada se događa najemotivnija stvar koju sam ikada doživio u svlačionici neke ekipe. Frane ustaje, uzima majicu sa Stjepanovom slikom i kreće objašnjavati da voli Cibaliju i zbog tog zlatnog dečka koji je svu svoju ljubav uputio bas prema svjetlo plavoj boji. Rekao je da mi ostajemo u ligi jer imamo anđela koji lebdi u našoj svlačionici, lebdi nad stadionom i nad nama. Da je to naš 12 igrač. Tog trenutka, pogledavši većinu momaka, svi su se skrivali da se ne vide suzne oči njihove. Tada sam, kao i svi ostali, znao da mi imamo prvoligaša. Tada je vjera ponovno vraćena i nema slučajnosti u životu, nije Frane slučajno jučer ušao, zabio i nakon toga otišao do mjesta s kojeg nas Stjepan pratio, ne.
Naš 12. anđeo je bio tamo i čekao svoga kapetana“


  •  
  •  
  •  
  •  
  •