/Požežanin Oliver Pudić nakon SAD-a košarkaški karijeru nastavlja u BiH ligi CILJ JE OKUŠATI SE U NBA LIGI
received_394480144784706

Požežanin Oliver Pudić nakon SAD-a košarkaški karijeru nastavlja u BiH ligi CILJ JE OKUŠATI SE U NBA LIGI

Oliver Pudić rođen je u Požegi 27. siječnja 2001. godine, a početkom školovanja u OŠ Antuna Kanižlića zarazio se košarom koja mu je postala prva životna preokupacija. Kada je krenuo u srednju školu, u Katoličku Gimnaziju stvar je postala ozbiljna, u njoj je odradio 3 godine, dok je zadnju srednjoškolsku godinu  išao u SAD-u, u Mount Dora Christian Academy.

Za košarku sam se odlučio u osnovnoj sasvim slučajno, bilo je natjecanje u nogometu i košarci, htio sam ići na natjecanje iz nogometa no nisam mogao jer je popis bio pun, tako da sam odlučio na košarku jer sam htio predstavljati svoju školu. I kako su počeli treninzi pripreme za to natjecanje vidio sam da mi se to sviđa i brzo sam se zaljubio u košarku. I od tog dana sam svaki dan trenirao sve više da budem bolji i bolji – rekao je Oliver za Sportalo.

received_2790774107623311

Dario Rich, Zoran Dorontić i Nino Medaković bili su mi treneri u Požegi. Ostala su mi jako lijepa sjećanja, jer sam sa svim trenerima imao prijateljski odnos, ništa nije bilo napeto i nije bilo tenzija. Često kao klub smo izlazili na pizze gdje smo se dodatno družili. Sjećanja u dresu su mi takoder bila lijepa, bilo mi je drago igrati za Požegu i pridonjeti sve što sam mogao, uvijek sam igrao za dres koji nosim. Mislim da sam je pokazao također u dobrom svjetlu kada sam bio drugi najbolji strijelac lige među jačim klubovima i u jačoj konkurenciji zadnju sezonu.

Kako je došlo do odlaska u Amwriku, nije to mali korak za jednog tako mladog čovjeka?

Do odlaska je došlo tako što sam imao prijatelja koji tamo već igrao svoju zadnju godinu, on me je preporučio glavnom treneru, morao sam slati svoje statistike i neki video sa utakmica. Na taj korak sam se odlučio tako što mi je u glavi bila samo košarka i jer sam imao veliku želju u kojoj su me naravno roditelji i cijela obitelj podržavali. Jesam ja bio klinac tada ali sam u glavi dovoljno sazrio i bio jak za takav potez. Što se života tiče bilo mi je odlično, u sklopu škole smo imali i treninge,  utakmice i teretanu tako da je sve bilo prilagođeno jednom drugome. Svaki dan mi je bio isti ritam, šola, košarka pa teretana, odem u 6 ujutro od kuće vratim se u pola 7 navečer, meni se taj način sviđao jer je to nešto što volim i što sam svjesno htio. No za vikend kada bismo imali pauzu od svega, družio sam se sa prijateljima i izlazio u kina ili u restorane čisto da ubijemo dosadu i da se družimo.

received_417188038979004

Jesi li imao nekoga iz Hrvatske uz sebe tko bi ti pomogao u snalaženju?

Tamo nisam imao nikoga iz Hrvatske, došao sam u jednu, ajmo reći udomiteljsku obitelj, koja prima internacionalne studente u svoj dom. U kući smo živjeli nas četvero, ja, pa još jedan učenik koji je dolazio iz Kine i naši “zamjenski” roditelji koji su bili mladi. Tako da smo se nas četvero puno družili, super su nas prihvatili, vodili nas na svakava putovanja i razne zabavne aktivnosti, nikada nam nije bilo dosadno. To mi je drago i cjenim jer znam da puno njih nije imalo takve “zamjenske” roditelje koji su došli izvana. Oko dosta stvari su mi pomagali zamjenski roditelji, ali bilo je situacija i kada sam se sam morao snalaziti u nekim situacijama što mi i nije bio problem.

Što se same košarke tiče, znamo da ima razlike između Europe i SAD-a, što si ti najviše primijetio? Sigurno si u ovom periodu dosta napredovao, koji dio igre smatraš da si najviše popravio?

Ima dosta razlike, no sve ima svoje prednosti i nedostatke. U Americi se više tolerira i na neki način preferira individualizam kako bi se napravio bolji šou za gledatelje i da ujedno bude zabavno i zanimljivo. Također slabije se obrana igra, nije toliko važna koliko i napad. Dok je u Europi većinom taktika svih 5 igrača gdje se rijetko tko ističe od pojedinaca. No vremenom već neki europski klubovi usvajaju neke elemente američke košarke što je po mom mišljenju dobro. Najviše u cijeloj svojoj igri sam popravio šut za tri poena gdje sam baš podigao samopouzdanje i bolju vidljivost na terenu što se asistiranja i dodavanja tiče.

Novi korak u karijeri je BiH Premijer liga. Kako je došlo do tog poteza, kakve su ti ambicije za nastavak karijere, gdje se vidiš za 5-6 godina?

Sada sam prešao u KK Čapljinu u BiH, klub je u prvoj ligi, odnosno u premijer ligi BiH, zbog svog godista igram i juniorsku ligu i takoder sam u prici da igram Herceg-Bosnu ligu koja je recimo prva liga ali samo u dijelu Hercegovine. Do suradnje je došlo tako što sam hitno trebao klub za ovu sezonu, jer sam bio dobio jednu ponudu u Americi da igram na fakultetu. No odbio sam je iz razloga što bih igrao tamo 4 godine ali sve amaterski, jer je fakultetska liga isto kao srednjoskolska amaterska, dok bih trenutno mogao igrati profesionalno gdje bi mi zasigurno bio bolji rast i razvoj u mojim godinama. Želim dati maksimalno sve od sebe kako bih što bolje predstavio grb na dresu. Također mi je važno da uz sve to završim fakultet koji bih išao vanredno. Kroz par godina se sigurno vidim u drugim klubovima, čak i većim i jačim i ako Bog da sa radom i trudom budem za 5 godina već u NBA ligi koja mi je od početka cilj i želja.

Onda si sigurno i fan NBA lige, za koga navijaš i tko ti je nekakav igrački uzor?

Košarkaški uzor mi je Luka Dončić baš zbog toga što je samo 2-3 godine stariji od mene a već mogu puno toga naučiti od njega, jako mi se sviđa njegov stil igre, koji je sličan ako ne isti mome, jer nastojim svaki dan gledati njegovu igru i pratiti točno što on radi kako bih ja to sam mogao uvježbati. Također mi svi govore da i ličim na njega haha. Imao sam priliku otići uživo gledati Luku kada su igrali protiv Orlanda, što je za mene tada bilo ispunjenje sna. Navijam za Dallas Maverickse – zaključio je stasiti Požežanin za Sportalo.

Podijeli
  •  
  •  
  •