One koji nude rješenje etiketiramo kao kretene
Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je brončanu medalju na Europskom prvenstvu i tako drugu godinu zaredom povećala broj osvojenih postolja. Hrvatski rukomet desetljećima je u svjetskom vrhu pa smo se na medalje pomalo i navikli. No ova bronca nosi težinu veću od mnogih prethodnih. Ona ne govori samo o još jednom uspjehu, nego o mogućnosti opstanka u eliti u trenutku kada su neki nositelji reprezentacije otišli, a drugi su pred odlaskom iz kockastog dresa.
Svatko ima pravo na mišljenje
Dolazak Dagura Sigurdssona uzburkao je rukometnu javnost. Islanđanin je stigao s velikim renomeom i još većim očekivanjima, nakon niza uspjeha u reprezentativnom i klupskom rukometu. Ipak, činjenica da je stranac na klupi Hrvatske nije dočekana s odobravanjem domaće struke. I razumljivo — u hrvatskom muškom rukometu tek je nekoliko pozicija na kojima treneri mogu graditi karijeru: Zagreb, Nexe i reprezentacija. Ambicioznih je puno, mjesta malo. Dolazak stranca dodatno je suzio prostor, pa je od prvoga dana krenula medijska hajka na Sigurdssona.
Problem su postali njegova visoka plaća i tvrdnja da ne razumije “naš mentalitet”. Rukometne legende govorile su o udaru na domaću struku i bivše izbornike koji su donosili medalje bez takvog tretmana. Početni kiks na Olimpijskim igrama poslužio je kao gorivo za nastavak omalovažavanja. Na sreću, Savez nije posegnuo za najlakšim rješenjem i raskinuo suradnju sa „skupim“ izbornikom, nego je vjerovao procesu. Nagrada za to povjerenje sada je stigla.
Hrvatski rukomet se nalazi u dubljoj močvari nego što je nogomet bio u svojim najmračnijim danima. Samo što ovdje nema masovnih navijačkih skupina, nema široke baze ljudi koji žive za rukomet. Ostali su tek pojedinci koji guraju protiv vjetra. Iz ljubavi prema lopti. Da te ljubavi nema, odavno bi odustali od borbe koju se teško može dobiti. Sustavno pogodovanje Zagrebu podiglo je taj klub u Ligu prvaka, ali je istodobno ugasilo druge rukometne sredine. Liga je postala monopol: želiš li karijeru, moraš u Zagreb. Nexe se održao, ali tek toliko da ga se može spomenuti. Bez jake lige nema jakog Zagreba, a bez jakog Zagreba nema ni sustavne proizvodnje reprezentativaca.
Upravo zato Dagurov dolazak ima krucijalnu težinu. Hrvatska više nema ono što je imala protekla dva desetljeća. Više nema veliki broj igrača koji pripadaju samom vrhu svjetskog rukometa. Sigurdsson je preuzeo momčad u trenutku smjene generacija, a očekivanja su ostala ista. A svode se na jedno – medalje. Ružno zvuči, ali po imenima Hrvatska danas nije rukometna elita.
Vrijeme kao luksuz, rezultat kao štit
No ima izbornika svjetske klase. A takvom izborniku potrebno je vrijeme. Ovoga puta božica Fortuna bila je naklonjena pa je Islanđanin to vrijeme i dobio. Na prvom prvenstvu igrali smo pred domaćom publikom, a ove godine ždrijeb nam se posložio bolje nego što smo mogli zamisliti. Hrvatska je pokazala kvalitetu i iskoristila priliku. Sigurdsson sada iza sebe ima rezultat, a ispred sebe mir da stvara novu generaciju pobjednika.
Javljanja bivših izbornika, tvrdnje da bronca nekoć nije bila uspjeh i traženje dlake u jajetu, ne mogu pasti na plodno tlo zahvaljujući zajedništvu i energiji koje je stvorio upravo Dagur Sigurdsson. Bojim se i pomisliti gdje bi danas bio on, a s njim i hrvatski rukomet, da su nas kuglice smjestile u skupinu smrti. Svaka je medalja vrijedna, ali ova je — poput one iz 2003. — važnija od pukog postolja. Na njoj se mogu graditi temelji da bronca ponovno prestane biti uspjeh, a postane tek korak prema onome što Hrvatska rukometno želi biti.
