Najveći hrvatski radijski komentator Ivo Tomić dobio sjajan mural u Pleternici

Ivo Tomić bio je čovjek zbog kojeg se nogomet – slušao. Rođen u Pleternici 1929., a godinama prvi glas radijskih prijenosa s maksimirskog travnjaka, Tomić je svojim stilom, humorom i ljubavlju prema plavoj boji postao ono što će mnogi bez zadrške nazvati najvećim radijskim komentatorom ovih prostora. U vremenu kada su se nedjeljom palili tranzistori i kada je „Sport i glazba“ bio obavezni dio dana, njegov glas bio je ritam tjedna, a njegova rečenica često važnija od slike. Dinamo mu je bio najdraži klub, Hrvatska domovina nit vodilja, a mikrofon produžetak karaktera – iskrenog, duhovitog i beskompromisnog.

Jučer je u njegovoj Pleternici, gradu iz kojeg je krenuo po cijelu bivšu Jugoslaviju, osvanuo prvi mural s njegovim likom. Na zidu na ulazu u pleternički park nasmiješeni Ivo Tomić okružen je grbom Dinama, onim najdražim mu plavim štitom, te nizom njegovih najpoznatijih dosjetki. Boban, Zajec, Štef Deverić, Shala, Cico, Mlinka i Adžić su našli svoje mjesto uz Ivu.

Na zidu se prepliću Tomićevi stihovi koji su odavno postali dio navijačkog folklora, ali naravno da u Pleternici nema dovoljno velikog zida da bi na njega stale sve Tomićeve genijalne doskočice: „Dalmacijo, jesi l’ čula – Željo vodi s jedan-nula!“, „Majko mila, da vidiš Halila, poletio k’o da ima krila“, ali i „jedini vlak koji ne kasni“ – dosjetka kojom je Dinamova vratara Marijana Vlaka pretvorio u nogometnu metaforu za točnost. Pamte se i stihovi „Crni Petar brz kao vjetar“ za Bručića, „Čovjek s osmijehom demona, s licem Alaina Delona“ za Ćiru Blaževića, te „Crno mače sa Morače“ za Dejana Savićevića – dokaz da je njegov šarm prelazio boje dresova i granice klubova. Bezbroj je onih koji su ostali u statusu nikad zaboravljenih poput „Loptu ima Zajec, zeko, Dinamovo med i mlijeko“, koji je Velimira Zajeca zauvijek vezao uz stih koji navijači znaju napamet. Tu su i drugi zaštitni znaci njegova jezika: „Zagrebački nogometni ban Zvone Boban“, „Pitaju me zagrebački dečki, hoće l’ nam se vratit Prosinečki“, „Dobro melje ovaj mlinac, dobro igra ovaj klinac“, kojima je zauvijek potpisao Mlinarića, Bobana i Prosinečkog.

Za generacije koje su odrastale uz njegov glas, prijenosi Ive Tomića bili su „praznik za uši i šećer za sportsku dušu“ – tako ga danas opisuju i novinari i navijači. On je bio taj koji je nogomet pretvarao u priču, a igrače u likove svojih stihova. Njegova izjava „Moje su boje crvena, bijela i plava“ – Velež, Hajduk i Dinamo – najbolje govori koliko je široko volio nogomet, ali i koliko je pažljivo čuvao hrvatski jezik uvodeći riječi „zaleđe“ i „kut“ umjesto stranih izraza. Glas koji je nekad dolazio iz radijskog butika dobio je svoj zid, svoje boje i svoje stihove, uklesane u beton.

Za čovjeka koji je život posvetio tome da drugima prenosi tuđu radost, tugu i ponos s travnjaka, ovaj mural je tiho „hvala“. Hvala za sve nedjelje uz radio, za sve Dinamove pobjede i poraze pretočene u rimovane rečenice i neskrivene emocije prema modrima, za sve trenutke kada je jednom dosjetkom uspio objasniti više nego deset analiza. Pleternica je preko noći dobila novi simbol, a hrvatsko sportsko novinarstvo još jedan razlog da se sjeti koliko je visoko Tomić postavio ljestvicu. Nogomet se nekad slušao – a tamo gdje se danas na zidu smiješi Ivo Tomić, jasno je i zašto.

Njegova najveća osobna pobjeda nije bio neki finalni prijenos, niti velika nagrada, nego trenutak kad je dočekao ono o čemu je godinama sanjao – da prenosi utakmicu hrvatske reprezentacije. On, koji je desetljećima opisivao utakmice u dresovima bez hrvatskog grba, dočekao je da na travnjaku gleda i u eter prenosi Hrvatsku. Za čovjeka kojemu je mikrofon bio produžetak srca, to je bio trenutak dubokog ispunjenja. Kao da se cijeli njegov profesionalni i životni krug zatvorio upravo tada: od pleterničkog dječaka do glasnog svjedoka rađanja hrvatske reprezentacije. Otišao je ubrzo nakon toga, ali otišao je sretan – jer je doživio Hrvatsku onakvu kakvu je nosio u sebi.

Skupina navijača Dinama iz Pleternice i Požege je pokrenula ovu inicijativu tokom proteklog ljeta, uz pomoć Grada Pleternice i gradonačelnice Marije Šarić koja se posebno angažirala da pribavi sve potrebne dozvole za izradu ovog, ne murala nego umjetničkog djela, on je svjetlo dana ugledao 20. ožujka 2026. Pleternica i pleternički park dobili su tako trajnu uspomenu i potpuno novu vizuru, velikani poput Ive Tomića pronose s ponosom ime svoje Pleternice i godinama nakon što su otišli s ovoga svijeta. Mural je izradio zagrebački umjetnik Kruno Thorn, a kakav je posao odradio više od tisuću riječi govori svaka od priloženih fotografija.