Moja posljednja i prva ljubavi

Kažu da muškarac nikada ne zaboravlja prvu ljubav, ma koliko žena „prodefiliralo“ kroz njegov život. Bilo je tu većih i manjih ljubavi, ali ona prva se zasigurno pamti. Prije nego su žene unijele nemir u moj život, za to je bila zadužena košarka. Sjećam se kako sam pratio Olimpijske igre u Barceloni, kada se naš „Dream team“ suprotstavio onom američkom, kako je Dražen uz dječački osmijeh trpao koš najbolje košarkaške družine ikada skupljene, kako su Jordan i Pippen „ganjali“ Kukoča da bi mu poželjeli dobrodošlicu u NBA i kako je cijela država uhvaćena u vihoru rata stala iza naše reprezentacije i „srebra zlatnog sjaja“. Kako su godine prolazile, košarka je nudila sve manje razloga za slavlje, a sve više je postala izvor frustracije. Nakon Draženove tragične smrti, uspjeli smo osvojiti bronce ’93. i ’95. na europskim prvenstvima u Njemačkoj i Grčkoj, a između je osvojena još jedna bronca na svjetskom natjecanju u Kanadi. Netko će reći da je za post dug više od 20 godina krivo prokletstvo zbog silaska s postolja ’95., kada je naša reprezentacija demonstrativno napustila dodjelu medalja prije nego je reprezentacija tadašnje Jugoslavije trebala primiti zlato nakon pobjede protiv Litve.

Oglas

Bilo kako bilo, od tada smo imali dobrih igrača, generacija, ali rezultata nikako nije bilo. Svaka godina je pružila novo razočarenje, novo „dno dna“, ali mislim da je poraz od Finske uz NBA igrače na raspolaganju (Zubac i Bogdanović, plus Hezonja, Bender i Žižić kao bivši NBA igrači) zakucao posljednji čavao u lijes naše košarke. Moram priznati da nisam gledao susret protiv Finske. Nisam se mogao prisiliti na to, nakon što su se Dončić, Dragić i ostatak „Janeza“ poigravali i sa 70% snage pobijedili izabranike izbornika Mulaomerovića. Dovoljno je vidjeti da su naši reprezentativci promašili sedam posljednjih slobodnih bacanja, što je nedopustivo za reprezentaciju koja pretendira igrati na prvenstvima i olimpijskim igrama. U medijima se podignula hajka da vodstvo HKS-a, na čelu s Rađom i oba Vrankovića, treba otići, iako su se vodstva mijenjala, ali rezultat je ostao isti. Iluzorno je očekivati da stvorimo tog famoznog playa, kada prvaka države Cibonu dani dijele od bankrota i eliminacije, Zadar muku muči kako isplatiti dugove igračima, a Split godinama tavori na dnu ABA lige nadajući se kako će Gripe iznjedriti nove Kukoče i Rađe. Nisu samo naši trofejni klubovi krivi za stanje apatije u košarci i zašto klinci više ne idu na hakl, već na travnjak oponašajući Modrića, Mandžukića i ekipu. Košarka se igra i u manjim sredinama, zašto ne bi Križevci, Pula, Osijek i Vukovar iznjedrili nekog novog klinca koji će izluditi skaute? Klubovi služe kao servis savezu, dok god se plaćaju kotizacije, suci i službene osobe, nije bitno što rezultata nema. S druge strane, nisu niti klubovi bez grijeha – bitnije je pokupiti koju stoticu od članarine, ući u par škola i na taj način „na crno“ zaraditi plaću. Cijeli sustav treba mijenjati, a po tom pitanju smo jako spori. Ovdje nema Europske unije koja će reći – Smanjite državni aparat, stanje je neizdrživo. Sve je manje nas koji ćemo se živcirati kada reprezentacija izgubi od tamo neke države kojoj je hokej na ledu nacionalni sport. Nemamo više Dražena, Tonija, Dinu…živimo na staroj slavi, a svi drugi idu naprijed. Vrijeme je da se prebacim na boćanje, možda tamo imamo bolje izglede pobijediti „uvijek neugodne Fince“, ili Maltežane „koji puno ulažu u sport“. Dražene, nadam se da nisi gledao ovu sramotu koju su nam pružile tvoje kolege po dresu, jer smo mi gledali u nebo i zazivali tvoje ime.

Oglas

Tekst Siniša Đurić