MNK AD Barišić slavi 10 godina rada: Tomislav Banožić ključ uspjeha

Dugi niz godina su već s nama, ali malo tko bi rekao da je prošlo već puno desetljeće od kako su se i službeno organizirali i oformili malonogometni klub. Krenuli su kao “Tokići”, ubrzo postali “Barišići”, ali se ništa nije promijenilo. Krenuli su na “betonu” u Kuzmici, na njemu odrasli, postali dečki, kasnije i muškarci, a čitavo vrijeme bili – prijatelji. Kad se na takvom temelju krene graditi neka priča ona je jednostavno osuđena na – uspjeh.

U centru ovog teksta je MNK Autodijelovi Barišić, no glavni junak je Tomislav Banožić, slobodno možemo reći alfa i omega kluba, jedan od mladih trenera koji se doista potpuno posvetio radu u nogometu ali i futsalu. Radio je kratko i u Školi nogometa Slavija, no zbog pravila kako ne može imati licencu na dva mjesta odlučio se za seniorsku momčad NK Kuzmice, pa ćemo i krenuti od nje, a kasnije se vratiti na parket Grabrika.

– Evo već sam se pomalo i ustalio u toj ulozi trenera u Kuzmici, zadovoljan sam kako to do sada izgleda. Ono što me posebno veseli je odaziv na treninge, to mi je i bio prvi cilj, da motiviram ekipu da dolazi redovito i za to ih moram pohvaliti. Ono što sam prošao sa svojom generacijom je ono što želim prenijeti na mlađe, da je od svega najvažnije prijateljstvo, da je važno biti čovjek pa tek onda nogometaš. Naravno, uvijek i svugdje želiš pobijediti, bez toga nema ništa, tako i pristupamo svakoj utakmici. Nakon što smo se u prvoj sezoni čupali od ispadanja sada smo se stabilizirali, samo ovako moramo nastaviti raditi. Nije nam cilj dovoditi nekakva pojačanja nego stvoriti mladu domaću ekipu koja će uživati u svakom treningu i utakmici, ako neki rezultat dođe to je odlično, ali ništa nećemo forsirati.

Idemo na “četvorku”, manja je lopta, ali ista ljubav i posvećenost.

– Je, sve je krenulo zapravo od čovjeka kojem se prvom i moram zahvaliti na svemu što je napravio za nas, Josipu Barišiću. On je u nama klincima vidio tu ljubav, zajedništvo, prepoznao nas je i istinski podržao i maksimalno nas prati sve ove godine, evo još nekoliko mjeseci i bit će punih deset od kako smo osnovali klub, ali to je trajalo i godinama prije toga. Kroz njegovu podršku i naš rad došli smo do toga da u vitrinama imamo dva naslova prvaka Hrvatske. U kolektivnom loptačkom sportu, u konkurenciji koja je i brojna i jaka to su respektabilni rezultati, nisu izboreni na nekakvom turniru, nego kroz pravo ligaško natjecanje. Mi smo se “zarazili” na našem betonu, kasnije i kroz brojne turnire na kojima smo igrali, u Požegi smo došli do polufinala, došli smo do drugog ranga hrvatskog futsala prije reorganizacije koja nam je ipak bila prezahtjevna pa smo ostali u regionalnim okvirima. 

Sve to iziskuje jako puno truda, volje i energije, tebi je ne nedostaje!

– Tu moram istaknuti tri dečka, Tina Ujevića, Patricka Poka i Ivana Bulaju, oni su baš uvijek tu što god treba pomoći, uskaču, vole i daju se za ovu priču i na tome im hvala. Ali veliko hvala ide i svim našim dečkima, oni prepoznaju i cijene to što smo im omogućili dobre uvjete, kroz svo ovo vrijeme nisam imao nikakvih problema, nikakvih iskakanja iz tračnica. Tu se mogu vratiti na ono s početka razgovora, biti čovjek je najvažnije i to od njih tražim i dobijem natrag. Ja osobno sam završio i za nogomet i za futsal C licencu, na futsalu idem i na B, a nakon toga ću i nogometnu B polagati, vidim se u tom poslu i u budućnosti. Naravno da nakon poraza ili loše igre sam sebi kažem da mi to ne treba, ali već ujutro je sve na početku, jedva čekam sljedeću da ispravimo to što nije bilo dobro. 

Gradski ste klub, kakva je suradnja s Gradom odnosno Požeškim sportskim savezom, pretpostavka je da kao i svi muku mučite s terminima?

– Ja sam iznimno zadovoljan kako nas Grad podržava, zaista nemam nikakvu zamjerku. Plaćaju nam kotizacije i suce, to nam zaista jako olakšava funkcioniranje. Svi mi moramo biti svjesni da je dvorana jedna, da je puno sportova i sportaša, svi zaslužuju pažnju i niti jedan nije važniji od drugog iako svatko od nas najviše voli svoj. “Krpamo” se s terminima, ali na kraju se sve odradi, s obzirom da se grade nove dvorane u Požegi vjerujem da će uskoro situacija biti puno bolja. 

Pa kad si već krenu u budućnost, kakvi su planovi MNK AD Barišić za nekakav duži period?

– Mi smo se odlučili posvetiti mladima, imamo trenutno tri kategorije, a već smo okupili i pionire koje od sljedeće sezone želimo natjecateljski aktivirati. Da bi sve to mogli moramo stvoriti još nekoliko futsal trenera i to nam je zapravo što se tiče budućnosti primarni cilj. Želimo ponuditi Požeštini futsal akademiju, mjesto gdje će se djeca moći ozbiljno baviti ovim sportom koji je jedan od najbrže rastućih na svijetu, a svjedoci ste da i u Hrvatskoj doživljava pravi procvat, da se utakmice igraju pred punim tribinama. Kada kroz taj rad dođemo na tu razinu ne isključujem mogućnost i da sa seniorima ozbiljno napadnemo titulu i viši rang. 

To bi bilo sjajno. Oboje, i akademija i viši rang. Svjedoci smo kako je SD Tomislav Pirc pun tokom turnira, ljudi ovdje vole mali nogomet, futsal je zapravo još dinamičniji, bila bi sjajna priča imati klub u prvom rangu.

– Definitivno ljudi ovdje vole futsal, na nekim kadetskim utakmicama prošle sezone se znalo okupiti i 500ak gledatelja, jasno je što bi prva liga seniora značila za sport u gradu. Ali ne želimo ništa preko reda iako smo svjesni kako kvalitetnih igrača ima na ovom području. Rad s mladima je naš izbor, a sve ostalo će eventualno biti posljedica toga. A što se tiče mlađih kategorija tu imamo visoke ambicije, želja je svake godine s jednom kategorijom doći do Prve lige i tamo biti konkurentan, za sada nam to uspijeva iako je konkurencija jaka, futsal se svugdje razvija i ekipe su sve bolje i bolje. Zašto ne dati maksimum pa ići po Hrvatskoj, igrati protiv ekipa poput Olmissuma, Dinama, Uspinjače…

Tomislav je jedan od onih koji su sportu nasušno potrebni u današnje vrijeme, mlad, stručan i motiviran. Pomalo nam se nekad čini kao izumrla vrsta, onaj koji na svojim leđima nosi čitav jedan klub, naravno, ništa ne bi išlo bez pomoći sponzora i još nekoliko entuzijasta. A Barišići su kroz svoje prvo desetljeće izrasli u ozbiljnu priču. Seniori, juniori, kadeti, a nikako ne smijemo zaboraviti ni veterane. Kako nam Tomislav kaže i njega “prijatelji” guraju u tu kategoriju ali se planira opirati toj ideji još neko vrijeme, složit ćemo se da mu je prerano za druženje s tim društvom, na parketu naravno. MNK AD Barišić je u pravim rukama, prvih deset zaslužuje čistu peticu, nek im je sretno u novih deset!