Mit o poštenom svijetu i korumpiranoj Hrvatskoj

Postoji jedna priča koju Hrvati slušaju desetljećima. Priča prema kojoj je Hrvatska sinonim za korupciju, nepotizam i pogodovanje, dok su razvijene zapadne demokracije ogledni primjer pravednosti, jednakosti i funkcioniranja institucija. Toliko smo puta čuli kako bismo trebali učiti od drugih da smo s vremenom i sami počeli vjerovati da je problem uvijek u nama, a da odgovore treba tražiti negdje izvan naših granica.

Domaći i strani mediji godinama Hrvatsku opisuju kao zemlju afera, kriminala, političkih veza i zakulisnih dogovora. Ponekad opravdano, jer Hrvatska doista ima svoje ozbiljne probleme. Ali često i s nevjerojatnom lakoćom, gotovo s podsmijehom, kao da se korupcija ovdje rodila, kao da je nepotizam hrvatski izum i kao da ostatak svijeta živi u savršenom moralnom poretku u kojem pravila vrijede jednako za sve. A onda dođe jedan događaj koji ponovno podsjeti da stvarnost nije ni približno crno-bijela.

Odluka FIFA-e da suspendira automatsku zabranu nastupa američkom reprezentativcu Folarinu Balogunu nakon crvenog kartona, pri čemu su brojni svjetski mediji izvijestili da je tome prethodio poziv američkog predsjednika Donalda Trumpa predsjedniku FIFA-e Gianniju Infantinu, izazvala je nevjericu u nogometnom svijetu. Sama FIFA pozvala se na članak 27. svojeg disciplinskog pravilnika, a odluka je izazvala burne reakcije, osobito u Belgiji, koja je trebala biti protivnik SAD-a.

Ne ulazim u to je li Balogunov crveni karton bio prestrog. O tome se može raspravljati. Ono o čemu je teško ne raspravljati jest poruka koja je poslana cijelom svijetu.

Godinama slušamo da su pravila jednaka za sve. Da institucije moraju biti neovisne. Da politika ne smije imati utjecaj na sport. Da nitko ne smije biti iznad pravilnika. Da zemlje poput Hrvatske moraju rasti, učiti, čistiti se, usklađivati se s europskim standardima i prihvatiti lekcije onih koji navodno bolje znaju kako izgleda uređeno društvo. A onda, kada je u pitanju domaćin Svjetskog prvenstva i jedna od najvećih svjetskih sila, pravila odjednom postanu vrlo fleksibilna.

I tu dolazimo do srži problema. Hrvatska nije bez grijeha. Daleko od toga. Imali smo ministre koji su padali zbog afera, imali smo uhićenja, istrage, optužnice, presude, predsjednike saveza koji su završavali pod ozbiljnim teretom pravosuđa i javnosti. To nije razlog za ponos, ali jest dokaz da se društvo, koliko god sporo, bolno i nesavršeno, ipak na neki način obračunava sa svojim problemima.

Kod nas, kada afera eksplodira, barem se nešto dogodi. Netko padne. Netko odgovara. Netko mora pred kamere. Netko mora objašnjavati. Nekad prekasno, nekad premalo, nekad selektivno, ali ipak postoji javni pritisak koji traži odgovornost.

A što vidimo u svijetu? Vidimo moćne institucije koje se godinama predstavljaju kao moralni autoriteti, a onda u ključnim trenucima proizvode odluke koje običnom čovjeku izgledaju kao školski primjer dvostrukih kriterija. Vidimo svjetske organizacije koje prodaju maglu o jednakosti, transparentnosti i fair-playu, dok se iza kulisa vodi igra interesa, novca, politike i utjecaja.

Vidimo sustav koji ne traži odgovornost, nego objašnjenje zapakira u pravni članak, priopćenje i nekoliko diplomatskih rečenica. I onda se sve nastavi kao da se ništa nije dogodilo. Tu je razlika.

Hrvatsku se terorizira pričom da je puna kriminala, dok se globalni sustavi vlastite nepravilnosti trude pretvoriti u proceduralne odluke. Kod nas je korupcija afera. Kod njih je često protokol. Kod nas je pogodovanje skandal. Kod njih je diplomatska fleksibilnost. Kod nas je politički utjecaj problem. Kod njih je to realnost moći. I zato je licemjerno kada nam se s visoka drže lekcije kao da živimo u jedinom društvu u kojem se poznanstva, utjecaj i politička moć koriste za oblikovanje odluka.

Nogomet je najbolji dokaz da svijet nije pošteniji od Hrvatske. Samo je skuplji, uglađeniji i bolje upakiran. Koliko smo puta gledali sudačke odluke koje su uvijek nekako završavale u korist najvećih reprezentacija ili najmoćnijih klubova? Koliko su puta male reprezentacije ostale bez odgovora na očite nepravde? Koliko su puta financijski i politički interesi bili važniji od onoga što se dogodilo na travnjaku?

Nogomet je odavno prestao biti samo sport. On je politika, kapital i globalni utjecaj. Upravo zato zvuči pomalo ironično kada nam isti taj svijet godinama dijeli lekcije o transparentnosti, jednakosti i borbi protiv pogodovanja. Jer kada predsjednik jedne od najmoćnijih država svijeta nazove predsjednika FIFA-e, a ubrzo nakon toga uslijedi odluka kakva se događa iznimno rijetko u povijesti Svjetskih prvenstava, sasvim je legitimno postaviti pitanje kako zapravo funkcioniraju institucije o kojima nam se godinama govori kao o uzoru.

Možda nikada nećemo znati koliko je taj poziv utjecao na konačnu odluku. Ali sama činjenica da takvo pitanje uopće postoji dovoljna je da poljulja mit o savršeno pravednom svijetu.

Možda je zato vrijeme da prestanemo sami sebe gledati isključivo kroz prizmu vlastitih slabosti, a druge idealizirati. Hrvatska ima mnogo problema i mora ih rješavati. Međutim, ni Europa, ni Amerika, ni najveće svjetske institucije nisu imune na pritiske, pogodovanja i odluke koje ostavljaju gorak okus.

Samo što oni svoje probleme znaju bolje sakriti. Znaju ih obući u odijelo, prevesti na jezik institucija, nazvati ih diskrecijskim pravom, iznimkom, specifičnim okolnostima ili proceduralnom odlukom. A kada se isto dogodi u Hrvatskoj, tada smo mi Balkan, korumpirana država i društvo koje još nije naučilo kako funkcionira uređeni svijet.

Možda je vrijeme da se zapitamo tko je tu zapravo naivan. Mi koji barem vidimo vlastite probleme. Ili oni koji ih više ni ne nazivaju problemima.

Zato se nakon ovakvih priča nameće jedno pitanje. Tko bi danas kome trebao držati predavanja o korupciji, pogodovanju i dvostrukim kriterijima? Svijet Hrvatskoj? Ili Hrvatska svijetu?