Misli li itko na posljedice ovog nereda i kaosa?

Stigli smo do kraja priče mladog osječkog trenera koji je s nama i našim čitateljima odlučio podijeliti neka vrlo zanimljiva razmišljanja i spoznaje. Kraj je priče, a mi se iskreno nadamo da će biti početak barem malih promjena na bolje u natjecanjima mlađih kategorija, ne samo u Osječko-baranjskog županiji jer je ovo priča koja se može kopirati u većem ili manjem obimu na sve županije i kompletan hrvatski nogomet. Sportalo od samog početka ima podršku županijskih nogometnih saveza, od nekih veću od nekih manju, no to nikako nije razlog da ne ukažemo na propuste, ne s idejom da bilo koga proglasimo “pedrom”, nego jedino i isključivo s idejom da se nešto pomakne na bolje, da se neke stvari osvijeste i u savezima i u klubovima i među trenerima i među roditeljima jer na svakoj od ovih adresa ima puno stvari koje bi valjalo popraviti. Pa da i medije ne preskočimo, i tu je puno prostora za napredak kada je dječji sport u pitanju! U ovom tekstu se naš trener i predstavio, ovaj kompletan tekst će poslati u savez, a mi ćemo isto tako pokušati doći do reakcije iz ŽNS OBŽ.

Oglas

 

Oglas

Da situacija u Slavoniji nije bajna, jasno je svima. Loša demografska situacija odražava se u sve manjem broju djece. Budući da sam nastavnik, znam koliko je muke potrebno da bi se očuvala radna mjesta u školama. A kao izuzetno umijeće našega vremena ističe se i normalno funkcioniranje sportskih udruženja, u ovom slučaju nogometnih klubova. Izuzetno je teško imati dovoljan broj djece da bi se provodio organizirani rad u svim mlađim dobnim kategorijama. Pustimo sada NK Osijek, pustimo sada novi stadion i kamp. NK Osijek uvijek će imati djece, ali ostali klubovi neće. I već nemaju. I zato im treba pomoći. (Naravno da se i klubovi oko toga trebaju potruditi, imati educiran stručni kadar, brinuti se da djeca imaju sve potrebno, a ne čekati samo pomoć drugih.) A kako im ŽNS Osječko-baranjski može pomoći? Tako da uvede red u ovaj kaos i anarhiju koji vladaju, tako da uvede nultu toleranciju na nered i nepravdu i pokaže da natjecanja mlađih uzrasnih kategorija ne shvaća kao drugorazredna u odnosu na seniorska.

Oglas

Čini mi se da se nogometna priča u Hrvatskoj, pa tako i rad s djecom, skrivaju iza uspjeha seniorske reprezentacije. Općenito se mi kao društvo skrivamo u bedemima svojih stereotipa i samo ispucavamo alibije i izgovore živeći samo za sebe, a ne za druge. I mislimo da nema problema ako nitko o njima ne govori. Ja nisam vidio ni čuo da je itko o ovome javno progovorio, a situacija je takva godinama, vjerojatno mnogi sve znaju, ali im odgovara da je tako jer nitko njih ne dira i oni se ne žele zamjeriti drugima. Sve navedeno predstavlja ogroman problem jer su žrtve djeca. I stoga je vrijeme da svi mi (djelatnici Saveza, povjerenici liga, sudačka komisija, voditelji nogometnih škola, treneri, ali i roditelji) zasučemo rukave i započnemo čistiti ovaj nered jer smo ga mi stvorili svojom mlitavošću i beskičmenjaštvom. Ako nećemo mi, taj će se nered umnožiti jer će i djeca u čijem odgoju sudjelujemo postati poput nas.

Ne znam jesam li rekao išta pametno, ali znam da mi nitko ne može oduzeti sate koje sam proveo razmišljajući o ovome tekstu i pišući ga vodeći se jednim jedinim ciljem – da sve izrečeno bude na dobrobit djece. Mislim da sam, iako će mi netko možda zamjeriti što nisam u  većini navedenih primjera spominjao imena klubova i onih koji su nečasna djela činili, bio itekako konkretan i da sam ukazao na stvarne probleme koji se javljaju u provođenju natjecanja mlađih dobnih kategorija. Zašto bih uostalom ja i trebao biti policajac i upirati prstom u druge kada to nije moja zadaća? Svi griješimo i ne treba ikoga osuđivati. Ali potrebno je spriječiti loša ponašanja te zaštititi djecu od nečasnih radnji, a prvi koji su u ovom slučaju odgovorni za uvođenje reda čelnici su ŽNS Osječko-baranjskog. Jesam li ja sebi stavio metu na leđa? Ne znam i ne zanima me i ne želim tako razmišljati. Izložio se jesam i zasigurno me neće svi blagonaklono gledati. Tko želi, shvatit će, a tko ne želi, neće. Taj će se skrivati iza one krilatice da je HNS obitelj (#family). Možda HNS i funkcionira kao obitelj, ali mene sve navedeno u ovom tekstu upućuje na činjenicu da mnogi dužnosnici pod pojmom „obitelj“ shvaćaju obitelj koja je isključivo usmjerena na stjecanje i raspodjelu dobara samo unutar svojih redova, obitelj koja do toga dolazi nečasnim radnjama, a ne poštenim radom. Zato su određeni klubovi/škole nogometa više dio obitelji, a drugi/druge manje – sve ovisi o kapitalu kojim raspolažu.

Nogomet je kao najpopularniji sport moćan alat u odgoju mladeži i stoga treba itekako oprezno i promišljeno pristupati radu s djecom koja preko nogometa kao momčadskog sporta mogu usvojiti neke od istinskih životnih vrijednosti. Koje su to sve? Redovitim dolaskom na treninge stječu se prijeko potrebne radne navike. Sudjelovanjem u momčadskom radu napreduje se u požrtvovnosti, ozbiljnosti i shvaćanju da se zajedničkim radom može puno toga postići. Loši potezi i krive odluke u igri dovest će do spoznaje koliko je važna poniznost i kako nam je potrebna pomoć drugoga. Mentalna priprema za utakmicu i trema koja se javlja ističu važnost koncentracije na zadatak i ulaganja maksimalnog napora da bi se postigao određeni cilj. Suočavanje sa suparnikom upućuje na činjenicu da je potrebno neprestano raditi na sebi, biti ustrajan u svladavanju prepreka, ali i kako treba poštivati svakoga. Suočavanje s trenerovim autoritetom nosi sa sobom važnu istinu da nije sve u našim rukama i kako ponekad treba zatomiti svoje ja i prihvatiti kritiku.

Mi kao nogometni djelatnici i treneri koji radimo s djecom i koji smo odgovorni za regularnost sustava natjecanja mladeži trebamo znati da 99 posto djece koja nogomet trenira neće postati profesionalnim nogometašima. Važno je osvijestiti si da pred sobom imamo osobu u čijem odgoju sudjelujemo, a ne nogometaša. Ako pružimo pravi primjer, veća je vjerojatnost da će dijete sve ove u nogometu zadobivene vrijednosti prakticirati jednoga dana kao odrasla osoba u svojoj obitelji i na svome radnom mjestu (ma koje god ono bilo). I smatram da se uspjeh svih škola nogometa (kako onih amaterskih tako i profesionalnih) ne smije i ne treba isključivo gledati kroz prizmu stvaranja vrhunskih igrača. Uspjeh trenera i svih nogometnih djelatnika zaduženih za mladež u prvom se redu treba temeljiti na istini kakve su osobe naši mladi nogometaši postali, tj. jesmo li mi njima pružili pravi primjer. Zato bi se u radu s djecom trebala poštivati sljedeća hijerarhija – prenošenje istinskih vrijednosti na prvom mjestu, razvoj nogometnih sposobnosti i znanja na drugom mjestu, a rezultat na trećem mjestu. To što je kod nas situacija potpuno obrnuta pokazuje kakvi smo – nepravedni i zli.

I na kraju je vrijeme da se predstavim. Zovem se Domagoj Berečić, nositelj sam UEFA A licence i od početka ove natjecateljske sezone trener sam kadeta u NK Olimpiji. Prije toga dvije sam godine radio u školi nogometa ŠNK-a Višnjevac i tri godine u Grafičaru. Uz to sam i magistar edukacije povijesti i hrvatskog jezika te predajem u srednjoj školi. Svu  svoju dosadašnju edukaciju na Nogometnoj akademiji HNS-a polazio sam isključivo vođen idejom da steknem znanja i vještine koje će mi pomoći provoditi što kvalitetniji rad s djecom, ne sa seniorima (možda u nekoj daljoj budućnosti). Iza napisanih riječi stojim ja, a ne moj sadašnji klub ili oni prijašnji. Zato ne želim da se sve napisano zloupotrebljava i iskrivljava gledajući samo iz perspektive seniorskog nogometa. Mene seniorski nogomet trenutačno uopće ne zanima, dapače, zazirem i od ovog našeg profesionalnog i amaterskog, a slabo pratim i onaj vrhunski jer se i u amaterskim, poluprofesionalnim i profesionalnim klubovima gotovo sve bazira na manipulacijama uzrokovanim ogromnim priljevom i kolanjem novca te na zadovoljavanju nečijih interesa. Svoj posao trenera mlađih dobnih kategorija, kao i kolege treneri s kojima sam u kontaktu i koji su također vođeni istinskim moralnim vrijednostima, obavljam honorarno u svoje slobodno vrijeme. Taj posao volim i iskreno se dajem da bih ga što bolje obavio. A može li i smije li drugačije kada su pred nama djeca?

Sve je ovo nastalo kao plod iskustva u radu te razgovora s mnogim kolegama. Tekst sam prije bilo kakve objave poslao desetorici kolega trenera koji su svojim iskustvima priču još nadogradili i složili se da se mora reagirati jer je stanje u ligama mladeži nedopustivo. Nepravdi i neredu teško se može stati na kraj, ali može ih se pokušati zaustaviti i obračunati se s onima koji ga provode. Ovo nije poziv na linč trenera, sportskih djelatnika, klubova i djelatnika Saveza koji su činili nečasna djela, ovo je poziv na promjene koje se ubrzo moraju vidjeti u organizaciji i provedbi nogometnih natjecanja za djecu. Molim sve sportske djelatnike da ne dopuste manipulacije u radu s djecom. Književnik Alexandre Dumas kaže: „Ljudi se rađaju bez zuba, bez kose i bez ideala i većina njih umire bez zuba, bez kose i bez ideala.“ Ja bez svojih ideala ne namjeravam ostati. Nemojmo biti slijepi pored zdravih očiju.

Domagoj Berečić

PS: Hvala kolegama trenerima s kojima sam u povjerenju podijelio radnu verziju i koji su obogatili tekst te su znali čuvati informacije dok sve ne izađe. Hvala i svima onima koji su tijekom ovih dana iskazali potporu i dijelili tekstove na društvenim mrežama. Hvala predsjedniku Udruge hrvatskih nogometnih trenera M. Joviću koji je iskazao potporu našim nastojanjima. Hvala novinarima Sportala koji su sve ovo bili spremni iznijeti u formatu koji dosad nisu koristili.