Mikanovčanka Laura Sušac u sudačkom dresu nastavlja obiteljsku tradiciju

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Županijski nogometni savezi od reda muku muče sa sudačkom organizacijom, što s kvalitetom ali još više s brojem sudaca pa je svaki mladi koji se pojavi prava dragocijenost. A jedna ipak posebna priča stiže nam iz Vukovarsko srijemske županije, tamo naime obiteljsku tradiciju nastavlja mlada Laura Sušac, djevojka rođena 2003. godine pred kojom je po svemu sudeći jedna lijepa sudačka karijera. Laura inače živi u Novim Mikanovcima i ide u Ekonomsku školu, a s njom smo porazgovarali o njenom sportskom putu.

Krenimo sa stereotipnim pitanjem, od kud tako mlada djevojka u “muškom” sportu i uz to kao sudac, kako si se odlučila za sudački poziv?

Moj brat Denis krenuo je suditi i postao je vrlo uspješan mladi sudac sa samo 20 godina, bio je savezni sudac koji je došao do 3 lige, ali je trenutno odustao od suđenja radi privatnih razloga. Također tu imamo i mog strica Ivana koji je jedan od uspješnijih sudaca, bio je prvoligaški savezni sudac. Uz njih tu je i moj tata Damir Sušac koji je delegat na 3. HNL dugi niz godina. Moji roditelji već 20 godina vode NK „Sloga“ iz Novih Mikanovaca. Moje upoznavanje s nogometom započelo je kada sam imala 7 godina, tada sam krenula trenirati s dječacima NK „Sloge“. Također sam jedno vrijeme igrala i za djevojke u ženskom nogometnom klubu Mikanovci, ali jednostavno odustala sam igrati s djevojkama radi škole i obaveza. Nisam stizala na treninge i vratila sam se tamo gdje sam počela trenirati. Od samoga početka mnogi su se čudili tome kako se u masi dječaka pronašla i djevojka na terenu. Kroz par godina igranja postala sam kapetan muške ekipe. Samo je potrebna dovljno jaka želja za ciljem i sve je moguće. Moja odluka o suđenju je bila u početku svima jako čudna, ali su me moji roditelji podržavali od samog početka.

Došla si i do uloge glavnog suca, znači da je talent neosporan. Kolika je razlika imati u ruci zastavicu i zviždaljku?

Ogromna je razlika u ruci imati zviždaljku i zastavicu. Mogu se pohvaliti da sam svega samo par puta u ruci imala zastavicu, a veći broj puta zviždaljku. Razlika je u tome da kada imate u ruci zviždaljku vi ste onaj koji odlučuje, ali i onaj koji snosi posljedice ako pogriješi. Sama riječ „pomoćni sudac“ govori dovoljno, ta osoba je tu kao pomoć glavnom sucu, on ne donosi presudnu, ali olakšava odluku. Smatram da je puno lakše biti pomoćni sudac nego glavni.

Sport prilično snažno gradi karakter kod mladih ljudi, uče se pobjedama i porazima, što ti se čini da kod vas sudaca najprije “očvrsne” kad je riječ o karakteru?

Sport prilično gradi karakter kod nas mladih ljudi, naravno, bude tu i uspona i padova. Suđenje je očvrsnilo moj stav o odnosu gledatelja i suca. Smatram da je prije svega potrebno imati stav i poštivati samoga sebe. Želim dogurati što dalje i napraviti uspješnu karijeru u suđenju, također razmišljala sam i o malom nogometu. Pa evo možda i kroz koju godinu položim i za suca malog nogometa. Nadam se da će mi se i u određenom periodu pridružiti i brat te da ćemo zajedno odsuditi koju utakmicu.

Kako se do sada razvija tvoja sudačka karijera, što sve sudiš, na koji način pokušavaš napredovati?

Suditi sam počela sa samo 15 godina, najmlađa sam sutkinja u Vinkovcima, a vjerojatno i okolici. Kroz igru sam obraćala pažnju na suca, njegovo kretanje i jednostavno to mi se svidjelo. Još veći poticaj sam dobila kada je moj brat krenuo sa suđenjem. Sudim već godinu i pol te imam dosta odsuđenih utakmica. Za sada sudim limačima i pionirima. Također, sudila sam i djevojkama koje su trebale biti birane za reprezentaciju, tu moram spomenuti moje kolege Nou Mečića i Domagoja Rukavinu koji su me podržavali te me savjetovali. Brat, tata i stric su mi pomagali i učili me pokretima, pravilima, trčanju i pravilnom držanju suca. Najviše su me naučili da trebam pravedno suditi te da ako nekad pogriješim da sljedeći put ispravim to, kako kažu, na greškama se uči.

Vjerujem da pratiš nogomet i izvan ovoga što sama odrađuješ na terenu, za koji klub navijaš (HR i/li EU), a kojeg suca pratiš, čij stil ti se sviđa?

Veliki sam obožavatelj GNK „Dinamo“ Zagreb i Real Madrida. Pratila sam rad umirovljenog suca Domagoja Ljubičića iz Osijeka koji je dugogodišnji prijatelj moga oca i strica. Od stranih sudaca pratim Damira Skominu koji je iz Sovenije. Moj najveći uzor su naravno stric i brat. Suđenje nije teško za onoga tko to želi i voli, da ima dosta pravila, da dogodit će se i da bude loše odsuđena utakmica jer vam je možda dan loš, ali zato se trebate pripremiti. Na teren treba izaći smiren i odsuditi najbolje što znate, sve probleme i nešto što se ne tiče utakmice treba ostaviti sa strane i o tome razmišljati poslije utakmice. Naravno, imala sam i ja loše odsuđenih utakmica, ali na njima se samo uči.

Je li bilo kakvih neugodnih situacija na utakmicama ili barem nekakva zanimljiva anegdota?

Jedna od smiješnih situacija koju sam doživjela bila je ta kada je nakon odsuđene utakmice do mene dotrčao limač te mi izjavio da se zaljubio u mene – zaključila je simpatična i talentirana Laura koju sigurno na nogometnim terenima čeka pregršt zanimljivih trenutaka.


  •  
  •  
  •  
  •  
  •