Mićini ratnici u četvrtfinalu Kupa!

Nije to bila utakmica koja može dobiti visoku ocjenu za estetiku, i Oriolik i Rudar su prije svega mislili kako osigurati prilaze svom golu, no zato je borba bila na prvoligaškom nivou, posebice kod domaćih koji su na kraju zaslužili to veliko, povijesno četvrtfinale Kupa u kojem će biti domaćini prvoligašu Istri 17, ožujka.

Oglas

ORIOLIK – RUDAR 1:0

Oglas

Strijelac: 1:0 Kuzmić (104, 11m)

Oglas

Oriolik: Herceg, Marušić (od 94. Dančević), Kuzmić, Kokotović (od 51. Morber), Batalo (od 65. Galović), Jurić, K. Lucić, Stahović, Živatović, Đerek, Š. Lucić

Trener: Milan Tomljenović

Rudar: Bulat, Načinović, Stepčić (od 98. Golja), Urošević, Rudan (od 56. Miškulin (od 113. Licul)), Macan, Petrović, Dadić, Kurtić, I. Golić (od 98. Kovačević), D. Golić

Trener: Zoran Peruško

Igrač utakmice: Robert Stahović

Uvodnih 20ak minuta Oriolik je bio nešto opasniji protivnik iako je i tada već posjed bio na strani gostiju iz Labina, kada su gosti već pomalo počeli i pritiskati prema Hercegu osmjehnula im se sreća pa su nakon prekršaja Živatovića dobili priliku punih sat vremena igrati s igračem više. Oriolik se brzo posložio, zatvorio sve prilaze svom golu i dozvolio gostima samo jednu pravu priliku koja je srećom po domaće završila na vratnici. U 42. minuti sjajan poklon za Crvene, gostujući veznjak Golić radi vjerojatno najgluplja dva poteza koja će ikada napraviti u svojoj karijeri, najprije na centru povlači Jurića za dres toliko očito da bi i sam sebi sigurno dao žuti karton, a onda samo 30ak sekundi kasnije napucava loptu u prekidu igre i zarađuje isključenje i daje veliki vjetar u leđa Orioliku.

U nastavku valja reći da su gosti bili dominantniji, bilo je prilično vidljivo da su tjelesno spremnija momčad, svi problemi Oriolika s treninzima su bili vidljivi, no i Tomljenović je napravio sjajan posao, pravovremeno je osvježavao momčad, igrači s klupe su sjajno reagirali, davali dodatni impuls i nekako kako se bližio kraj postajali su Crveni sve opasniji a sve je kulminiralo u 87. minuti kada Anto Galović majstorski poluškaricama preko glave puca, ali gostujući vratar čudesno brani, skreće loptu u vratnicu od koje je prošetala po liniji ali nije htjela u gol pa se moralo u produžetke. U 104. minuti najveća prilika za Oriolik, gosti su napravili prilično nepotreban kazneni udarac, a Valentino Kuzmić ga je rutinirano pretvorio u pogodak za veliko slavlje domaćih navijača koji su “visili” po ogradi, balkonima, nasipima.. Do kraja se Oriolik pametno i odgovorno branio, a iz kontri stvorio dvije matne situacije, najprije je Galović bio oči u oči sa Bulatom a njegov pokušaj gađanja suprotne male mrežice bio je za malo neprecizan. Nešto nakon toga Goran Jurić je uz pomoć sjajnog Luke Morbera došao do stopostotne šanse, još je slomio svog čuvara, namjestio se na desnu i – promašio! Ali koga briga, 1:0 je i onako najslađe!

 

Teško je bilo izdvojiti nekog pojedinca jer ovo je u najdubljem značenju te fraze bila momčadska pobjeda, lošeg pojedinca jednostavno nije bilo, kao niti nekoga tko je odigrao na svom vrhuncu, svi su bili jako dobri, ali ono što ohrabruje je činjenica da svi mogu bolje od ovoga. Galović i Morber unjeli su puno živosti u igru svojim ulaskom, Đerek je bio standardno odličan, kada se ispuhao sa snagom pametno se povukao, dozirao trku ali opet bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, Jurić i Batalo su zadržavanjem lopte davali prostora ostatku momčadi da malo odmori, kapetan na golu standardno pouzdan iako i nije imao puno posla niti velikih obrana, to govori da je obrana predvođena Marušićem odlično odradila posao, a epitet igrača utakmice dali smo Stahoviću koji je bio neumoran, 120 minuta je “orao”, odnio bezbroj duela, stigao i juriti prema naprijed kad se ukazala prilika.

Poseban pasus ide i za trenera Milana Tomljenovića. Mića, kako ga svi u njegovoj Požegi zovu, često osporavan od pojedinaca, a još češće ih je svojim rezultatima razoružao, bez puno priče, samo znanjem, radom i rezultatom! Iako je objektivno imao puno problema s pripremama, odradio samo dvije probne utakmice, ostao bez ponajboljeg igrača tokom zime nije kukao, nije se predao, dao je povjerenje mladim momcima, usadio im vjeru da mogu i na kraju – uspio! I onaj tko misli da će svojim dečkima reći da im je utakmica protiv Istre nagrada – vara se, Mića će i tu tražiti priliku da pobjedi, i ne bi ni njega ni njegovu momčad samo tako otpisali niti protiv prvoligaša s Aldo Drosine!