Laura Baretić: Hvala svima, bilo je nestvarno
Za nas na Sportalu jedna od najljepših vijesti u 2025. godini, a Bogu hvala bilo je dosta lijepih, je ona da je završena akcija prikupljanja sredstava da bi Laura Baretić mogla otići u kamp Barcelone, La Masiju. Laurina mama Renata nam se javila s molbom da pomognemo, radosno smo to učinili, a onda su naši čitatelji odradili onaj najvažniji dio posla, u ekspresnom roku su prikupljene potrebne 3000€ i ostalo je čekati početak 2026., let za Barcelonu i najuzbudljiviji tjedan u životu naše junakinje.
Laura je nevjerojatno talentirano dijete, odlučila se za nogomet, no da se krenula baviti bilo kojim drugim sportom sigurno bi bila sjajna. Primijetili smo ju već prije dvije godine na malonogometnom turniru u Brestovcu, bila je fantastična, na prvu se pomisli – možda joj je bio dan. Onda kasnije vidite da nije, da je jednostavno to njoj bio samo još jedan dan u uredu. Fantastična tehnika, agilnost, okretnost i što je zapravo najvažnije – razumijevanje igre. Nije baš teško prepoznati takav talent, naravno da to nije promaknulo niti trenerima u Barcinom kampu, ubrzo nakon njega stigao je poziv za dolazak u La Masiju. Ono što je mama obećala, Laura je danas i ispunila, iako radije “priča” na terenu, odvojila je malo vremena za Sportalo i ispričala nam svoje dojmove iz velike Barcelone.
– Bilo je jako lijepo, odlično iskustvo kojeg ću se uvijek rado sjećati, hvala svima koji su mi pomogli da se to dogodi. Nisam bila nervozna, samo sretna i nestrpljiva kad ćemo krenuti. Nisam se bojala prvog leta u avionu, i on je dobro prošao. U Barceloni je bilo jako zanimljivo, što se tiče samih vježbi sve sam i ranije radila tako da nije bilo nikakvih problema. Na treninzima se sve radi s loptom, to mi je super. Osim treninga igrali smo i tri utakmice protiv ekipa iz Barcelone, nisam zabila, igrala sam u obrani ali sam zadovoljna kako je bilo – rekla nam je Laura.
Odlična stvar za prvi ovakav veliki izlet je što u Barceloni nije bila sama, naravno, s njom je bio i tata, ali i na terenu je imala poznato društvo, uz nju je bio Noa Biberović koji joj je suigrač u požeškoj Slavoniji, ali i Luka Crnoja iz nedaleke Batrine i tamošnje Škole nogometa kojeg su susretali na turnirima.
Ono što je zapravo najveća razlika između onog kako Laura radi u Slavoniji i onog što su vidjeli u Barceloni je stručni stožer koji je daleko brojniji, samim tim i puno posvećeniji samoj djeci i ispravljanju nekih grešaka, jedan trener i jedan pomoćnik dolaze na 12 igrača, pa su sva djeca zaista pod stalnim nadzorom.
– Naravno, voljela bih ovako nešto ponoviti, bilo je odlično, voljela bih samo još da nas je posjetio netko od igrača Barcelone, ali nažalost nije bilo moguće. Što se tiče budućnosti vidjet ćemo, jako volim nogomet i treninge, za sada mi je super ovdje u Slavoniji, tu sam od početka. Prvi trener mi je bio Alen Ivanović, nakon toga sam stalno kod trenera Marija Raguža, a sa roditeljima ću vidjeti u budućnosti što kada više ne budem mogla igrati s dečkima – zaključila je Laura, u školi odlikašica, na terenu i bolja od toga. S obzirom na sve što smo od nje vidjeli na terenu očekivanja su velika, najveća, dres seniorske reprezentacije Hrvatske. Dug je put do toga, puno truda, rada i odricanja, ali s obzirom na ljubav koji ima prema nogometu zaključit ćemo da je ništa na tom putu ne može zaustaviti.
