Kolumna Budimo realni: Ima li nade za nas?

Evocirajući uspomenu na staru ljubavnu pjesmu Dražena Zečića i Anđele Kolar, kao i svaki političar, pogazio sam svoju riječ kako neću više pisati kolumne. Većina kolumni bila je, naravno, posvećena klubu za koji navijam jer sam smatrao kako nije korektno kritizirati dvorišta koja nisu moja te u koja ne zadirem, nego svoje, u kojemu je puno nereda i koji zahtjeva generalno čišćenje. Pod dvorište se podrazumijeva, naravno, Hajduk. Klub za koji živi nekoliko generacija moje obitelji, a zbog kojeg sam, odnosno pisanja o njemu, dobio more uvreda i prijetnji od članova iste te obitelji. Ne ove biološke, već te hajdučke, kojoj se nadam da još uvijek pripadam. Osim ako sam svojim mišljenjem i pisanjem uvrijedio i povrijedio nositelje hajdučke politike i svite pa se više ne smijem smatrati istim. No, ajde, kao i svaki hajduk (o.p.a. povijesna ličnost) koji je imao hrabrost napadati one povlaštene i koji su na vlasti, tako i ja imam hrabrost napisati nekoliko rečenica pa kud god me to dovede. Izbjegavat ću Dragalić pa možda izvučem živu glavu.

No, dosta o meni. Imao sam samo potrebu malo prokomentirati taj festival demokracije i slobode govora i izbora u Našem Hajduku koji se uvelike proklamira, no, naravno, dok pričaš ono što se želi čuti i što ne može uzdrmati stolice i vlasništvo koje su zaposjeli.

Ima li nade za nas? Ima li nade da Hajduk ima uravnotežene financije? Ima li nade da Hajduk igra moderan, okomit, dominantan i efikasan nogomet? Ima li nade da skautska služba pronađe igrača koji će tehnički, taktički i mentalitetom ispunjavati zahtjeve suvremenog nogometa i ambicije koje Hajduk mogu vratiti na stare staze slave? Ima li nade da shvatimo kako nijedan stranac nije pametniji i bolji od nas Hrvata? Kako igrački, tako i trenerski? Ima li nade da shvatimo kako alibi ne treba tražiti u drugima, nego u samom sebi? Ima li nade da shvatimo kako ta jedna duga cesta mora biti temeljena na objektivnosti, iskrenosti i realnosti, a ne na podvlačenju svih problema pod tepih uz krinku i s ciljem šampionskih ambicija koje se onda temelje na iluzijama, a završavaju krahom koji ozbiljno podrhtava atmosferu i ozračje u klubu i gradu?

Puno je tu otvorenih pitanja na koja se često zatvaraju oči, i svi oni koji otvoreno progovaraju o njima etiketiraju se kao protivnici kluba i neprijatelji s kojima se treba obračunati. Podsjetnik na neka davna vremena i bivšu državu, samo što su oni tukli i zatvarali, a ovi samo tuku.

Igračima čak ne bih puno zamjerio. Većina njih daje sve od sebe i svoj maksimum. E sad, što je njihov maksimum nedostatan za napad na prvo mjesto, nije krivica i pitanje za njih, nego za ekipu koja im je osigurala financijski izdašne ugovore i statuse u momčadi koje trenutno uživaju.

Recimo, Filip Uremović je iznimno kvalitetan dečko i igrač. No, u ovakvoj defanzivnoj liniji, uz suigrače koje trenutno ima, ne može dati ni pokazati maksimum. Jer ovdje ipak momčad daje pojedinca. U pozitivnom smislu i obrnuto.

Gattuso na desni bok uporno trpa dijete kluba, igrača kojemu je primarna pozicija lijevi bok, na kojem može pokazati svu raskoš svog talenta – brzinu, prodornost i kvalitetan centaršut. Igrač na kojem se definitivno može nešto i zaraditi. No, na lijevom boku! Jer ako mi netko navede barem tri ljevaka koji igraju na desnoj strani u europskom nogometu, ostavljam tastaturu, ovaj put zauvijek.

Lijevi bok je rezerviran za Diallu. U redu, imao je dva dobra centaršuta u sezoni, 87 krivih dodavanja, no i dalje je prvi pick u trenerovim zamislima. Vrlo kvalitetan parametar za cementiranje pozicije. Dario Melnjak ima šest golova i deset asistencija. Donio je oba kupa, no što ćeš kad Gennaro voli Ismaela. Ivan Rakitić igra cijelu karijeru osmicu. Uporno ga se, s 38 godina, trpa na zadnjeg veznog. Dok se Mihaela Žapera, prirodnu šesticu, tjera na posudbu u Istru. Ups. Jesam izletio. Da… igrača od 40.000 € mjesečno se forsalo da ide u Istru na posudbu. Opet ću biti ja ovdje lud, a oni pametni. Pukštasu, kao najvećem eksponatu, pala je cijena s osam milijuna na realno 2-3 milijuna. Jer što bi njega trpili kad odigra dvije-tri loše utakmice kao mladi igrač koji, naravno, oscilira, kad moramo Diallu koji isporuči osam loših u nizu? Krovinović nije u formi jer ga muče neke boje. Kažu – crvena i crna, no to su samo insinuacije.

Imam čak i pohvalu. Šego se pokazao kao dobra akvizicija i netko tko može ofenzivno nešto ponuditi.
Dok igrače kao Rusyn, Mlakar i Samba mogli su zgrabiti u mom Posušju, gdje Vinko Rozić nije bio na radaru, no Istra je bila brža i pametnija. Pa nam je čak uspio i zabiti. Ipak, gdje su Posušje i Mostar od Splita? Moraš platiti 100 € skautu za gorivo.

I na kraju dolazimo do Marka Livaje, kojemu treba skinuti kapu, jer realno, bez njega bi se ova momčad borila za ostanak. Dobro, možda ne za ostanak, jer ipak nije lako pobijediti na Poljudu u onoj užarenoj atmosferi ni puno lošiji Hajduk. Ipak, tak klub ima veličinu i vrhunske navijače, te rijetko tko bi mogao unaprijed upisati bodove u Splitu, pa da i juniori igraju za Hajduk.

Na kraju – more krivih odluka, što ekonomskih, što upravljačkih, koje su posljedice lošeg vođenja godinama unatrag. Neizvjesna budućnost i rušenje mita o naslovu i Ligi prvaka mogu imati dalekosežne posljedice za klub. No, to je crni scenarij, do kojeg se, nadam se, neće doći.

Zaključak je da svi dionici u i oko Hajduka, a tu mislim na Naš Hajduk, Upravu, Nadzorni odbor te posebice one obične navijače, kojima je Hajduk više od života, moraju sjesti. Pogledati si u oči. Priznati propuste i pogreške te na kraju napraviti ne samo kratkoročni, nego dugoročni plan i viziju kako Hajduk vratiti na stare staze.

Pa ako to znači još pet godina bez naslova, pristajemo! Samo da Hajduk opet bude Hajduk. Velik, moćan i snažan. Kakav je nekad bio! Tada će biti nade za nas, nade za navijače, za naš Hajduk! Ne za udrugu kojoj hvala na svemu, no Hajduk nije njihov. Hajduk je klub svih nas kojima je u srcu. I onome koji ima 300 utakmica na tribini, kao i onome koji je tek došao na svijet, a otac ili majka mu usađuju ljubav prema voljenom klubu!

Da ne zaboravim.

Da, Gennaro, shvaćam te. Radiš s čim raspolažeš. Nema kvalitete ni materijala za nešto više. Još si u borbi za prvo mjesto, i na tome čestitam. No isto tako, momčad ti igra loše, defenzivno i sterilno. Bez ijedne uigrane akcije i smisla u igri. To je isto tako činjenica. Kako ti imaš pravo i slobodu tako vizionirati Hajduk, tako isto komentatori imaju pravo komentirati takvu igru i igrače. Ako na to nisi spreman i ako te to izbacuje iz takta, onda se takve demantira na terenu te gospodski i argumentirano poklopi na televiziji. Ovako si reagirao ispod svake razine jednog trenera velikog kluba. A Hajduk je velik klub!