Kapetane, misija ispunjena: Brod na Savi je prvak Hrvatske!
Nakon 40 poena prednosti u prvoj utakmici u Slavonskom Brodu, pa 20 poena prednosti na uzvratu u kultnom šibenskom Baldekinu, gošćama iz grada Dražena Petrovića bilo je sve jasno što se treće utakmice finala tiče, bilo je jasno i domaćima, kad se na to dodaju problemi s ozljedama u Šibeniku, posebno tu mislimo na Ivanu Ujević, sve osim nove uvjerljive pobjede i “metle” u finalu bila bi senzacija kakvu hrvatska ženska košarka ne pamti. Nije se dogodilo.
BROD NA SAVI – ŠIBENIK 92:59 (31:9, 18:11, 27:14, 16:25)
Pisati i pričati o košarci nema smisla nakon ovakve utakmice, za deset minuta sve je bilo gotovo, djevojke Dražena Rimarčuka su u prvoj četvrtini odjurile na nevjerojatnih +21, nakon toga je ostalo samo puko odrađivanje posla, ali odrađivanje u kojem su do završnice posljednje četvrtine igrale maksimalno i povećavale prednost, slutilo je na novu stotku i više od 50 razlike, ali na kraju su Šibenčanke ipak, nazovimo to tako, ublažile poraz. Nećemo čak ni brojati pojedinačne učinke, sve su bile fantastične, od prve do posljednje kapetanice Klare do Kim Stanišić koja je odradila dvije minute i upisala se kao i sve ostale u povijest ne samo ŽKK Brod na Savi nego i čitavog sporta grada Slavonskog Broda.
Ana Marija Begić i Iva Slonjšak su bile ona ključna prevaga na ovom putu, reprezentativke, klase, nešto što druge ekipe nisu imale i sjajno su se složile s ostatkom ekipe, a osmjesi na licima sve govore. Ne osmjesi na licima na kraju i pred kraj utakmice, osmjesi na licima dok su izlazile iz svlačionice, kad su kretale u utakmicu, kad su kretale u drugo poluvrijeme. Uostalom, pogledajte galeriju, sve će vam biti jasno. Puno truda i znoja su utkale u ovo i zaslužile su svaki osmjeh, svaki autogram koji su podijelile nakon utakmice, svaki selfi, pa vjerujemo, i svaku čašicu kojom će večeras nazdraviti.
Svima koji i površno prate košarku jasno je tko je kapetan iz naslova, za njega i zbog njega, Brod na Savi je prvak države! Kako to samo veliko zvuči kad znamo koliko je Damir vremena, znanja, dobrote i ljubavi utkao u ovaj klub, s kakvom su pažnjom odgajali djevojke, učili ih pravim sportskim vrijednostima. Nećemo nabrajati da ne preskočimo nekoga, širom svijeta su danas brodske košarkašice, od Amerike do ozbiljnih europskih destinacija. Spomenimo samo brodsku reprezentativku Mihaelu Lazić, Damirovo košarkaško dijete, s kakvim je veseljem pratila ovu veliku pobjedu, kao da je i dalje dio ovog kluba i ove ekipe.
Poseban pasus svakako je zaslužio i Dražen Rimarčuk, čovjek koji se vratio iz svijeta i ostavio već sad neizbrisiv trag u brodskom sportu, a sigurni smo, ako će ga se pratiti, ovo je samo početak! Zapravo, posvetimo ovaj pasus obitelji Rimarčuk, tata je je alfa i omega, kći Klara je kapetanica, bila je strpljiva, dočekala prava pojačanja i zajedno s Editom u prepunom Vijušu podigla najveći trofej ženske košarke. Tu je i brat, on svoju titulu čeka, no o tom u rubrici nogomet i Treća NL.
Stručno oko neumornog promicatelja sporta u Slavonskom Brodu Josipa Šebalja kaže “debelo više od 2000 ljudi na tribinama”. I zaista, tek su sami “ćoškovi” bili prorijeđeni, obje tribine pune do vrha, na početku prava podrška, onda je sama utakmica ipak malo smanjila tenzije, svi su samo čekali kraj i veliku feštu, a onda u zadnjih 5 minuta ponovno erupcija, “inati se Slavonijo”, tko se nije naježio – nije čovjek! Posljednja minuta i standing ovation s obje tribine, Draženu, curama i – kapetanu.
Još malo o gledateljima, fenomenalan aplauz za gošće iz Šibenika, na ponos svakom na tribinama, svakom tko shvaća što je sport i kako se navijač treba ponašati. Samo navijanje za svoje, i respekt protivniku. Tako se to radi! Ponosi se Slavonijo! Završilo je finale, cure su slavile, grlile se, pjevale, pa je uslijedila himna Republike Hrvatske, priznanja sucima i delegatu, nagrade Šibeniku, pa tek onda nagrade BnS-icama – a tribine – pune! Još jedna stvar kojom sve svi oni koji su ostali mogu ponositi, tako se poštuje sportaše, 10 minuta prije ili kasnije dođeš doma, pa zašto onda ne ostati i još jednom čestitati, jer postati prvak kuće u nečemu zahtjeva trud, znoj i puno odricanja, postati prvak države zaslužuje veliko poštovanje i tih 10 minuta je minimum što se može i zato još jednom veliko bravo svima koji su bili u Vijušu ove povijesne večeri!
