Ne tako davno smo plesali na rubu 15. mjesta na ljestvici europskih nogometnih liga, sada ne izgleda nemoguće da padnemo ispod 22. pozicije i spustimo se još jedan razred niže. HNL je na europskoj karti sve niže i niže.
Dugi niz godina Dinamo je jedini koji donosi bodove u nacionalni koeficijent, tek povremeno mu minimalistički pomogne Rijeka, no ukupno gledajući premalo je to, posebno promatrajući priču hrvatskog nogometa u cjelini. Blještavilo koje okružuje Vatrene, nestvarno dobri rezultati koji imaju temelj baš u HNL-u, neusporedivi su s rezultatima HR klubova u europskim natjecanjima.
Tema je apsolutno široka, puno je pitanja zašto je tome tako i ima li smisla ono što klubovi rade kada je riječ o igračkim rosterima. S obzirom da su Dinamo i Hajduk za protivnike imali grčke klubove možda ne bi bilo loše usporediti se s njima, uostalom, Grci su nam i prvi susjedi na ljestvici uspješnosti liga, oni su trenutno 19. a HNL 20. na toj ljestvici. Grčki najbolji klubovi su osjetno bogatiji od hrvatskih, njihova liga je natjecateljska dok bi HNL trebao biti – razvojna. S naglaskom na “trebao”. Koliko je razvojan ostaje veliko pitanje. Iz ove priče ćemo isključiti Dinamo, iako se i njemu štošta može prigovoriti kad je ova tema u pitanju, ali ipak kontinuirano ostvaruje odlične europske rezultate i njima pokriva svoje sportsko poslovanje. Hajduk i Osijek prvenstveno, a onda i Rijeka koja ipak ima drugačiji model, prepuni su stranaca, pa je pitanje koga se razvija. Zašto se Osijek nakrcava kojekakvim “pojačanjima” iz Grčke, Ukrajine ili Armenije s kojima se ispada na prvoj iole ozbiljnoj prepreci u Europi, zašto priliku ne dobije Prekodravac, zašto Bukvić ili Omerović ne bi bili sigurni starteri. Uostalom, financijski klub može profitirati isključivo na spomenutim mladićima izašlim iz klupskog inkubatora, Grci, Armenici i ostali da su dodatna vrijednost teško bi završili u HNL-u. Što se Hajduka tiče to je još izraženije, za ispadanje od PAOK-a angažirani su Diallo, Moufi i Benrahou dok mladići koji su igrali finale Lige prvaka iskustvo skupljaju u – Solinu. A trebali su u Solunu!
Nije ovo kritika niti jednom klubu, ali je jasno da je kolektivni smjer kojim naši klubovi idu pogrešan. U kvalitetna pojačanja se jednostavno ne može investirati, to je notorna činjenica, u HNL ozbiljni igrači iz drugih država mogu samo slučajno doći, možete li se vi sjetiti nekog stranca osim Eduarda i Olma da je iz HNL-a otišao u nekakav ozbiljan europski klub? Samim tim zarade na njima nema ili su minimalne. Dok će Luka Vušković, Adrian Barišić, Matija Frigan ili Martin Baturina svojim klubovima donijeti – milijune! Primjera je puno, stranci “krpaju” rostere, ali i igrački i financijski profit klubovima donose – domaći. Zašto im se onda ne daje puno povjerenje?
Za HNL je važno ostati iznad linije 22, s obzirom da je Dinamo već osigurao minimalno Konferencijsku ligu vrlo vjerojatno će to i ostvariti, ako bi Rijeka kreirala senzaciju kao onomad protiv Stuttgarta i preskočila moćni francuski Lille posao bi bio uvelike olakšan i mogli bi razmišljati i o popravljanju trenutne pozicije. Ipak, izgledno je da će još jednom sve pasti na aktualnog prvaka.
