Grinč na čelu metropole: Slavlje koje je trebalo ujediniti cijelu zemlju pretvorilo se u poruku koju sportaši nisu zaslužili
Još dok su se emocije s parketa prenosile po cijeloj Hrvatskoj i dok se čekao trenutak kada će se brončani junaci pojaviti pred navijačima, činilo se da će uspjeh rukometaša barem nakratko izbrisati sve dnevne podjele. Umjesto zajedničkog slavlja, javnost je dočekala vijest koja je otvorila potpuno drugačiju temu, onu o odnosu politike prema sportu i ljudima koji godinama nose ime države po europskim arenama. Upravo na tom mjestu, na simbolici i poštovanju prema sportašima, otvorilo se pitanje koje nadilazi jednu manifestaciju i jedan doček.
Odluka koju je, prema priopćenju, svojim stavom i odbijanjem dogovora praktično zapečatio zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, još je jednom ogolila činjenicu da je sport u ovom mandatu ostao posljednja rupa na svirali. Njegova politička platforma i stranka Možemo! već dulje vrijeme u javnosti šalju poruku da su ideološka pitanja i simboličke borbe važnije od stvarnih ljudi i njihovih rezultata. U ovom slučaju, umjesto da se pronađe kompromis u interesu reprezentacije i navijača, sportaši su ponovno postali kolateralna šteta političkog svjetonazora gradske vlasti.
Iz Hrvatskog rukometnos saveza jasno su poručili kako je želja igrača, stručnog stožera i Saveza bila da se doček održi uz nastup Marka Perkovića Thompsona te da dogovor s Gradom Zagrebom nije postignut. Umjesto da se u središtu priče zadrže bronca, trud i žrtva reprezentativaca, cijela situacija pretvorila se u raspravu o tome tko smije, a tko ne smije nastupati i kakva se poruka želi poslati s glavnog trga. U konačnici, poruka koja je poslana rukometašima jasna je i bolna, njihova želja i njihov uspjeh nisu bili dovoljno važni da bi se oko njih izgradio dogovor.
Kroz čitav mandat aktualne gradske vlasti sport je u Zagrebu sustavno gurán na margine, bez jasne strategije, bez snažnih projekata i bez osjećaja da su klubovi, sportaši i savezi partneri, a ne smetnja. Ova situacija s dočekom samo je kulminacija takvog odnosa, u kojem se javno slavi tolerancija i otvorenost, ali se istodobno ignorira volja onih koji su donijeli radost cijeloj državi. Na kraju dana, jedini koji su iz ove priče izašli praznih ruku nisu političari, nego ljudi koji su na terenu ostavili zdravlje i karijere kako bi Hrvatska još jednom bila na europskom postolju.
