Grgićpedia: Ruptura zadnje lože

Mišićna skupina Hamstring ili “zadnja loža” zajednički je naziv za mišiće stražnje strane natkoljenice. Ruptura ili istegnuće mišića Hamstringsa je najčešća mišićna ozljeda kod sportašica i sportaša. Najčešći  direktni uzroci rupture ili istegnuća mišića Hamstringsa su naglo zaustavljanje, nekontrolirana ekscentrična kontrakcija, sprint ili šut lopte.

ANATOMIJA I FUNKCIJA

Hamstring skupina mišića sastoji se od 3 mišića.

  • Biceps femoris
  • Semitendinosus
  • Semimembranosus

 

U svojoj temeljnoj funkciji oni su pregibači koljena i rade potpuno suprotan posao od M. Quadriceps femoris, koji koljeno opruža. No, mišići “stražnje lože”  pomažu i u opružanju trupa iz pretklonjenog položaja, kao što i utječu na stabilnost donjeg dijela leđa, poradi svog hvatišta na zdjelici (tzv. sjednoj kvrgi). Niti tu ne završava njihova funkcija. Naime, oni mogu i opružati koljeno u specifičnim uvjetima, naročito kada je stopalo oslonjeno na podlogu.

 

UZROK I RAZINA OŠTEČENJA

 

Najčešći uzrok rupture mišića “zadnje lože” je preopterećenost, podtreniranost ili pretreniranost. Također, jedan od vodećih uzroka je mišićna slabost, ali i manjak mišićne elastičnosti. Povećana mišićna napetost dovodi do nastanka elementarnih preduvjeta za nastanak ozlijede. Neravnoteža, tj. Disbalans između mišićnih skupina, kao i izbor sporta kojim se osoba bavi.

Od izuzetne je važnosti odmah prepoznati znakove rupture mišića “zadnje lože”. Ukoliko su simptomi nejasni, važno je diferencirati o kojemu se mišiću Hamstring skupine radi kako bi se isti adekvatno i na vrijeme zbrinuo i kako bi se odmah počelo sa liječenjem.

Razinu oštećenja dijelimo na nekoliko načina:

  • Distenzija ili istegnuće
  • Ruptura ili puknuće

Nadalje, ruptura mišića “stražnje lože” se dijeli u tri stupnja

  • Prvi stupanj – najlakši stupanj oštećenja
  • Drugi stupanj – srednje teški i najčešći stupanj oštečenja
  • Treći stupanj – najteži stupanj oštećenja gdje je ponekad potrebno operativno liječenje (vrlo je rijedak)

DIJAGNOSTIKA I LIJEČENJE:

 

Najčešći simptom koji se javlja prilikom ozlijede mišića “zadnje lože” je bol i nemogućnost izvođenja pokreta u zglobovima kuka i koljena. Gotovo u većini slučajeva sportaši/ce naglašavaju kako su osjetili kao da ih je nešto “zapeklo” prilikom aktivnosti u kojoj ozljeda nastane. Važno je odmah na terenu pristupiti kliničkom pregledu kako bi se na vrijeme spriječila daljnja progresija ozlijede, tj. Njezino povećanje.

Nakon inicijalnog pregleda u slučaju jače distenzije ili rupture, pristupa se diferencijaciji ozlijeđenog segmenta, kako bi se na adekvatan način pristupilo daljnjem liječenju.

Kada se sumnja na ozljedu mišića “zadnje lože” tada se sportaš/ice šalju na daljnje dijagnostičke obrade kako bi se sa sigurnošću moglo potvrditi mjesto i težina nastale ozlijede.

 

Najčešći dijagnostički postupci kojima se podvrgava ozlijeđeni segment su:

  • Dijagnostički ultrazvuk
  • Magnetska rezonanca

Nakon dobivenih rezultata same dijagnostičke obrade pristupamo liječenju koje se dijeli na nekoliko faza:

  • Prva faza – neposredno nakon povrede ( prvih 72 sata )
  • Druga faza – fizikalne procedure, fizioterapija i manualna terapija
  • Treća faza- rehabilitacijski proces ( kineziterapija )
  • Četvrta faza – povratak u trenažni proces

 

Kada se govori o prvoj fazi liječenja naglasak je na komprimiranju ozlijeđenog segmenta i krio procedurama. Željeni efekt je vazokonstrikcija ( sužavanje krvnih žila ) i kompresivno djelovanje na ozlijeđeni segment kako ne bi nastao veliki hematom.

Druga faza odnosi se na primjenu fizikalnih čimbenika u liječenju kao što su terapijska struja, terapijski ultrazvuk, terapijski laser, magnetoterapija, T.E.C.A.R terapija, HILT terapija, i mnoge druge. Najvažniji dio druge faze je fizioterapija i manualna terapija. Sve u cilju ubrzanja metaboličkih procesa i što bržeg i kvalitetnijeg prelaska u treću fazu liječenja, ali i preveniranja ponovnog nastanka iste ozlijede.

Treća faza se odnosi na pripremu ozlijeđene muskulature za ponovni povratak u sportsku aktivnost. Ova faza je najteža za stručnjaka koji ju provodi, jer se radi o izuzetno kompleksnim radnjama u kojima ne smije biti pogreške.

Četvrta i završna faza liječenja odnosi se na povratak u trenažni proces. Postepeno uvođenje u trening, a zatim i povratak na sportska borilišta.

Autor: Marinko Grgić, magistar fizioterapije, predavač, MMT

GNK Dinamo Zagreb

GRGIĆ MED. CENTAR

Veleučilište Lavoslav Ružička Vukovar