Dvoboj Vladimira Andrića i Marija Kovačevića u sjeni finala Himnovizije

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Dva sjajna umjetnika kriju se iza kulisa finala Himnovizije. Dilj i Dinamo Vidovci su pokazali nevjerojatnu dozu fanatizma koji je prelazio granice naših najoptimističnijih predviđanja, a u sjeni ove lavovske borbe kriju se dva genijalna uma i dva najveća krivca za sve ovo što se događalo proteklih dana – za nepovjerovati je koliko su besanih noći uzrokovali Vladimir Andrić i Marijo Kovačević, ali isto tako i Davor Šunić, Blue Band, Opća opasnost, Bosutski bećari…Video konferencije, sastanci upravnih klupskih odbora, planovi, ideje…klubovi nisu bili aktivni u ovoj mjeri niti u cik natjecateljske sezone.

Uz velike zahvale i pohvale svim autorima i glazbenicima čije himne trešte subotom i nedjeljom popodne sa zvučnika “velebnih” stadionskih kompleksa u Vinkovcima, Gradcu, Vrpolju, Beravcima, Dražu, Ivankovu…izdvojit ćemo dvojac koji je dogurao do finala. O glazbenim ukusima je teško raspravljati i nije nužno da su ove dvije himne najbolje od 44 prijavljene no zahvaljujući velikoj podršci i trudu navijača stigle su do finalne borbe pa ćemo predstaviti dva najveća krivca za neviđenu borbu.

Vladimir Andrić je rođen u Vinkovcima 1984 godine. Kao i svi Novoselci trenirao je nogomet u Dilju, ali se, kako on kaže “nije baš proslavio”. Akademiju dramskih umjetnosti upisuje 2005. godine te 2010. diplomira kao jedan od najboljih studenata. Kao profesionalni glumac igra u više od 40 predstava u Vinkovcima, Virovitici i Pečuhu, također režira i piše predstave koje godinama uveseljavaju Vinkovačku publiku.

Dobitnik je nagrade “Zoranov brk” za odigranu ulogu u predstavi o nogometnim sucima “Nećeš razbojniče” u režiji Dražena Ferenčine na festivalu Zorana Radmilovića u Zaječaru. Bavi se i režiranjem kratkih animiranih i igranih filmova i glazbenih video spotova. Autor je dugometražnog dokumentarnog filma “Ovčara, neispričana priča” i “Pet zapovjednika obrane Vukovarskog Sajmišta” i ono što je najvažnije … suprug je Katarine i tata male Ruže i Mile Andrić.

Oduševljen saznanjem da je NK Dilj 2017. godine nekoliko kola prije kraja prvenstva osigurao naslov prvaka, na jednoj večeri, nakon nekoliko piva, ponesen njihovom pozitivnom energijom, timskim duhom i “ponajviše” gore spomenutim pivom, nepromišljeno sam obećao dečkima da ću od kraja prvenstva napraviti himnu njihovog kluba, iako sam znao da sam glazbeno potpuno nepismen – krenuo je s pričom Vladimir.
No obećanje se moralo ispuniti jer ti su dečki to zaslužili,  a kako ljudi kažu: “nema veće inspiracije od deadlinea koji se nemilosrdno približava”. Stihovi su se nekako posložili jer sam ih pisao za klub iz svog kvarta, a najvažnije mi je bilo da navijači mogu svoju himnu gotovo u originalu izvesti na bilo kojoj tribini. Moćan i jednostavan “makedonski“ ritam nam je upravo to omogućio. Stihove napisane na zgužvanom papiru, “makedonski” ritam i beskrajno neznanje o glazbi je bilo sve što sam tom trenutku imao – nastavlja umjetnik koji  očito nije svjestan svojih limita.
No kako sreća prati hrabre (tu ne mislim na sebe nego na ekipu Dilja) u mom kazalištu smo u tom periodu radili dječji mjuzikl s mladim glazbenikom Lukom Ivošem koji mi je pristao pomoći, a u pomoć smo pozvali i mog prijatelja Dinka Glavaša akademskog glazbenika i glavnog vokala tamburaškog sastava “Kas”. Oni su tu moju ideju proveli u djelo, ubacili smo sirenu za opću opasnost koju su navijači DILJA često koristili, a kojom sam kao klinac na Diljevim tekmama bio oduševljen. Dinko Glavaš, Luka Ivoš, glumac Ivan Pokupić i moja malenkost otpjevali smo vokale, Dinko i Luka su odsvirali i snimili glazbene dionice, zajedno sam napravili aranžman i NK DILJ je dobio svoju himnu koja je evo tri godine nakon premjere osvojila HIMNOVIZIJU  Sportala – kazuje vidno zadovoljni Vladimir koji se u ovome natjecanju očito prometnuo u pravog sportaša natjecatelja za primjer svojim najdražim nogometašima iz Vinkovaca.
Ovim putem zahvaljujem svima koji su dali glas našoj himni, a svim klubovima koji su se natjecali želim zahvaliti na fer borbi i kao navijač  Dulja zaželjeti im malo manje uspjeha na sportskim terenima od moga kluba. Živjeli – poentirao je vinkovački glumac koji nam je obećao spektakl na dogovorenoj utakmici finalista Himnovizije koja će se odigrati na pravom terenu u Vinkovcima, a njegov spektakl i doprinos očekujemo prije utakmice i naravno u trećem poluvremenu.

Inače Vladimira za Crjepare veže dugogodišnje prijateljstvo s braćom Pavličić i Juricom Bošnjakom. Ako mu obaveze u kazalištu dozvole ne propušta niti jednu utakmicu, a on sam je veliki sportaš u vrlo popularnim sportovima poker i lora.

S druge strane mreže stajao je Marijo Kovačević – itekako poznato ime u glazbenim krugovima Požeštine, ali i čitave RH jer su se njegovi hitovi redovito vrtjeli i na nacionalnoj TV. Pristojan i samozatajan s dječačkim osmjehom godinama radi u sjeni svojih uspješnih bendova pišući tekstove i zapisujući note, a tako je i u slučaju Dinamove himne pa smo odlučili razotkriti ga i predstaviti onom dijelu javnosti koji ga do sada ne poznaje kao genijalnog stvaratelja lijepe glazbe.

Marijo Kovačević rođen je 17. rujna 1981. godine u Požegi. Dolazi iz jedanaesteročlane glazbene obitelji. U svom rodnom gradu Požegi završava Opću gimnaziju, te nakon toga Veleučilište u Požegi smjer trgovina i računovodstvo. Nakon osnovne glazbene škole
15 godina je bio kantautor i frontman dugogodišnjeg požeškog benda „Slijepi Putnici“. Nakon toga par godina djelovao je u bendu Posegana. Uz rijeđe svirke u bendu “Prasci” pridružuje se vinkovačkom Sax bandu. Zanimanje i sklonost za umjetnosti, glazbu , film, likovnu umjetnost i književnost pokazuje još od malih nogu. Trenutno zaposlen na Poljoprivrednoj televiziji Požega. Ponosni suprug i otac troje djece.

Od gospodina Ivice Bumbe dobio sam poziv i neke osnovne smjernice da napišem himnu za NK Dinamo Vidovci Dervišaga. Nastojao sam što više ući u srce tog kluba kroz stihove za koje se nadam da su još više ojačali iskreni navijački duh za svoj tim, za svoj klub. Tako se na samom početku pjesme spominje hladna rijeka Orljava koja teče nedaleko od kluba svojim koritom pa joj se suprotstavlja kipuća krv koja teče kroz navijačke vene. Stotine pa i tisuće svi u jedan glas govori o spremnosti i složnosti. Plava pobjeda, majka slavonska samo su neki motivi koji govore o jednom klubu za koji mi je bila čast pisati himnu i nadam se da sam opravdao njihov izbor. Zanimljivo je što se himna u finalu natjecala protiv vinkovačke himne te da sam ja član vinkovačkog Sax benda – rekao je za Sportalo simpatični, vječni mladić Marijo Kovačević koji je odsvirao gitare u finalnoj himni koju je vokalno izveo Ivica Bumba.
Potpisnik je brojnih genijalnih pjesama, a ona koja definitivno najviše zapinje za uho i podiže atmosferu je sasvim sigurno OČI ZELENE  u izvedbi Slijepih putnika, a nije mu stran niti nastup s poznatim estradnim imenima kao što je  IVANA KINDL . OBAVEZNO POSLUŠATI!
Kao mali trenirao je gimnastiku, tenis, košarku, a često zano zaigrati i nogomet na školskom igralištu s velikim prijateljem i legendom požeškog nogometa Davorom Kaurićem.
Sve sportske aktivnosti su naglo stale, mislim negdje 2005. kad mi je pri skoku od sreće (nakon što sam iz četrnaestog puta položio jedan ispit) iskočilo koljeno i od tada se više bavim navijanjem. Vatreni sam navijač , a ima jedan šaljivi video koji će vam sve reći o mojem sportskom usmjerenju – završio je Marijo, a o čemu se radi pogledajte u linku ispod:

  •  
  •  
  •  
  •  
  •