Doživljaj s utakmice finala SuperSport Hrvatskog nogometnog kupa Hajduk – Rijeka

Nogometaši splitskog Hajduka u četvrtak su po 7. put u svojoj povijesti osvojili Rabuzinovo sunce. Pobijedili su Rijeku rezultatom 3:1 na Poljudu te je time „Majstor s mora“ prekinuo devetogodišnji post bez trofeja. Nije profesionalno da novinar izražava svoj osobni doživljaj, ali s obzirom da ja još nisam profesionalni novinar dozvolite mi ovaj put kako bih vam prenio atmosferu s Poljudske ljepotice.

Oglas

Oglas

Ljudi su od davnina nešto napucavali nogama. Od kineskog cujua, preko japanskog kemarija i sjevernoameričkog pasuckuakohowoga, pa sve do ragbija iz kojeg se i izrodio nogomet kakav danas poznajemo. Ljudi su se organizirali da bi se natjecali u nekakvom napucavanju nekakvih lopti kroz nekakve golove. Iz toga svega izrodio se jedan sport koji povezuje ljude, čini ih sretnima i zadaje im glavobolje. Postoje utakmice koje se nikad neće zaboraviti, koje će se prenositi generacijama. Takva utakmica je bila i u finalu SuperSport Hrvatskog nogometnog kupa. Odigran je vjerojatno i najveći Jadranski derbi u povijesti. No, krenimo redom… Večer prije utakmice Armada je krenula brodom za Split. Palile su se baklje, pjevale navijačke pjesme na brodu imena „Marko Polo“. Ujutro od 11 sati na Rivi je otvorena fan-zona za Hajdukovce. Uz bogat sadržaj uključeni su bili glazbeni izvođači, ugostiteljska ponuda, zabavni park za najmlađe, atraktivne nagrade i gledanje utakmice na velikom LED ekranu za sve one koji nisu došli do vrijednog papirića. Po cijelom Splitu vladala je opuštena i ugodna atmosfera.

Oglas

Negdje oko 15 sati brod „Marko Polo“ uplovio je u splitsku luku. Dočekala ih je policija s mnogo autobusa i odvezla do Poljuda. Tri sata prije finala ispred zgrade Kluba navijača Torcida krenuo je ogroman korteo Torcidaša. Uz ritam bubnjeva i pokoju baklju nepregledni korteo rijetko viđen na ovim prostorima približavao se stadionu. Došavši na tribinu Armada je već pjevala na zapadnoj tribini. Stadion se polagano punio, a igrači zagrijavali na izvrsnom hibridnom travnjaku. Kada je došao trenutak da igrači Rijeke i Hajduka izađu na teren čuo se gromoglasan huk uzbuđenja. Intonirana je „Lijepa naša“ te je veliko finale moglo početi. U uvodnim minutama vidjelo se da Hajduk igra s posebnim gardom i nabojom. U jeku napada Hajduka „Nevera s Kvarnera“ je uzela loptu na centru i zabila za vodstvo i ekstazu na zapadnoj tribini. Ludilo kod Riječana. Unatoč slavlju Armade, glasno navijanje i podrška Torcide ni u jednom trenutku nije prestajala. Bijeli su nastavili istim ritmom. To im se isplatilo jer su brzo došli do izjednačenja i povećanja decibela na Poljudu. 11 minuta kasnije odlična akcija Hajduka za brzinski preokret. Sahiti ubacuje, Livaja maestralno prima na prsa, dodaje i povremeni hrvatski reprezentativac Dario Melnjak zabija za „potres“ i ludilo na Poljudu. Kakav je to trenutak bio. Euforično slavlje koje se ne može vidjeti svugdje treba se doživjeti na svojoj koži. Neopisiv osjećaj. Kapetan Rijeke Smolčić dodatno je odmogao svojima zaradivši drugi žuti, odnosno isključujući crveni karton pred kraj prvog dijela. „Bili“ nastavljaju istim tempom i dolaze do trećeg pogotka koji je zaključio utakmicu. Drugi pogodak zabio je Dario Melnjak. Igrač rođen u Nedeljancu pokraj Varaždina i u polufinalu je također bio dvostruki strijelac. Na tribinama je slavlje već počelo. Kada je sudac svirao kraj navijači su sa svih strana počeli ulaziti u teren i slaviti s igračima Hajduka. To je bila ludnica! Te scene bile su nadrealne. Slavlje je došlo do te mjere da je ceremonija dodjele medalja i dizanje „sunca“ premješteno u svečanu ložu stadiona.

Na ulicama, po kafićima i restoranima slavilo se, pjevalo, skakalo, palilo baklje i vikalo Kup je naš! Svi su otišli na Rivu dočekati prvake i prvi trofej nakon devet godina. Otvorenom autobusu s igračima, stručnim stožerom, sportskim direktorom, predsjednikom i ostalima trebalo je skoro dva sata da dođu od Poljuda do Rive. Tu noć nijedan Hajdukovac nije spavao. Možda se nekima ovo čini kao ludost, ali ne može svatko razumjeti što to veže Hajdukovce kojih ima po cijeloj Hrvatskoj i svijetu. Predugo je Split čekao ovako nešto, predugo je čekao da Hajduk opet nešto osvoji. Hrvatskoj treba jak i veliki Hajduk zbog svoje velike povijesti, zbog svojih vjernih navijača koji su uz njega i u grubim i u sretnim danima. Hajduk je način života!

Na kraju ovog teksta treba reći još samo jedno. Izgledao vama ovaj tekst kao favoriziranje Hajduka ili ne, jedno je sigurno. Hajduk je nešto neobjašnjivo i nešto posebno. Za njega se ne navija, za njega se živi!

Tekst / Foto Filip Odobašić