Do kad će Savez nagrađivati loše da bi kaznio dobre?
Sezona je završila. Na terenu je sve rečeno — barem bi tako trebalo biti. Prvaci su poznati, poredak je zaključen, a klubovi su odradili svoj dio posla. No u hrvatskom nogometu kraj sezone ne znači i kraj neizvjesnosti. Za neke, ona tek počinje.
Treće NL su završene, Druga NL također. Ipak, i dalje se zapravo ne zna ono najvažnije — tko ide dalje, tko ostaje, a tko ispada. Licence nisu pravovremeno i jasno komunicirane, nema službenih informacija o eventualnim kvalifikacijama, njihovom formatu, sudionicima ni terminima. Sve što postoji svodi se na neslužbene informacije i nagađanja. A upravo tu nastaje problem.
Jer kvalifikacije same po sebi ne bi bile sporne — kada bi imale smisla i kada bi bile pošteno postavljene. No u ovom slučaju one postaju alat koji relativizira ono što se događalo tijekom cijele sezone. Prema neslužbenim informacijama, pet prvaka trećih NL ide u svojevrsni bubanj, gdje će dva kluba igrati za jedno mjesto. Dakle, netko tko je bio najbolji u svojoj ligi ostat će bez promocije. Ne zato što nije zaslužio. Nego zato što za sve nema mjesta, odnosno u Savezu nema dovoljno razuma da donesu jedinu ispravnu i logičnu odluku.
Istovremeno, pretposljednja momčad Druge NL, koja se spasila u posljednjem kolu, nema tu vrstu neizvjesnosti. Bez obzira na sezonu iza sebe, ostaje u ligi bez dodatnih prepreka. I važno je reći — ovdje nije riječ o konkretnom klubu i ovoj sezoni, tko god on bio. Nije problem u njemu, nego u sustavu koji daje privilegiju lošem u odnosu na prvaka nekog natjecanja. I tu dolazimo do apsurda.
Prvak mora dodatno dokazivati da zaslužuje viši rang, dok onaj koji je jedva opstao ne mora dokazivati ništa. Teško je u takvom modelu govoriti o jednakim kriterijima, a još teže o sportskoj pravednosti. Uz to, ostaje i pitanje transparentnosti. Zašto klubovi do samog kraja nemaju jasne informacije? Zašto se ne zna unaprijed tko ima licencu, tko je ispunio uvjete i kakav je točno put do višeg ranga? Zašto se licence za novu sezonu ne izdaju u ožujku, ili siječnju, pa svi znaju na čemu su, dobiva se potpuna regularnost natjecanja. U ozbiljnom natjecanju takve stvari ne bi smjele biti predmet nagađanja. Jer ako pravila nisu jasna na početku, onda ni rezultat na kraju nema punu težinu.
Možda je upravo tu i ključ rješenja. Ako je već na međunarodnoj razini jasno definirano da posljednjeplasirani mora ispasti — bez kalkulacija i bez iznimki — onda bi ista logika morala vrijediti i za vrh. Ako postoji viši rang natjecanja, njegov sastavni dio mora biti i prvak nižeg ranga. Bez kvalifikacija. Bez “bubnjeva”. Bez administrativnih akrobacija.
Prvak mora imati zajamčeno mjesto u višem rangu, uz uvjet licence, pa makar to značilo da iz tog ranga ispada više klubova nego što je to nekome ugodno. To je jedini način da natjecanje zadrži smisao i vjerodostojnost. Jer u suprotnom, šalje se poruka da nije najvažnije biti najbolji — nego se uklopiti u sustav. A to je poruka koju si sport ne bi smio dopustiti.
