Bez ulizivanja: Naučite djecu odgovornosti, vršnjačko nasilje će vam se obiti o glavu!
Postoje vijesti koje na prvu zvuče kao još jedna u nizu ružnih epizoda iz susjedstva, ali ostanu u glavi puno dulje nego što bismo željeli. Ne zato što su šokantne, nego zato što su bolno poznate. Jer svi znamo da se ovakve stvari ne događaju preko noći i da im prethodi tišina, okretanje glave i ona opasna rečenica: “Ma to su samo klinci.”
Prošlo je već nešto vremena otkako je javnost doznala za sramotan napad u Valpovu na dječaka iz Belišća, navodno zbog navijačke pripadnosti, dok su napadači, naravno, navijači drugog kluba. Njih četrnaest protiv jednoga. Priča je postala viralna i to je, koliko god zvučalo grubo, dobra stvar jer je iznijela problem na stol, tamo gdje mu je i mjesto. Reakcije gradskih čelnika, klubova i ljudi iz sporta bile su brze i jasne, i to treba pozdraviti, ali istina je jednostavna i neugodna: da do ovoga nije došlo, ne bi bilo potrebe ni za jednom izjavom.
Nasilje nije opcija i nikada neće biti. Nasilje se ne rješava nasiljem, nego se samo odgađa trenutak kada će se sve vratiti još jače i još ružnije. Možemo razumjeti godine, mladost, dokazivanje i potrebu da se bude netko u društvu, ali je neshvatljivo da s 14 ili 15 godina netko nije naučio ni elementarna pravila ponašanja, ne samo navijačkog nego ljudskog. U skupini se ne napada pojedinca, ne udara se onoga tko je na podu i ne traži se snaga u brojnosti, jer to nije snaga, to je kukavičluk.
Ovaj tekst nije poziv na linč, nego poruka roditeljima tih “junaka”, ali i svim drugim roditeljima koji misle da je dovoljno djetetu kupiti dres i pustiti ga da se sam snađe. Odgoj ne završava na prvoj ozbiljnoj kazni u školi, niti na prvom problemu u kvartu. Tinejdžerske gluposti moraju stati na išaranom zidu, na ponekom neopravdanom satu i na onoj fazi u kojoj se traže granice. U trenutku kada te gluposti prijeđu u vršnjačko nasilje, pogriješili ste i to ne malo, nego duboko, na štetu vlastitog djeteta.
Sport nosi emocije i to je njegova čar. Na terenu i na tribinama strasti su uzavrele, ulazi se oštro, gura se, viče i slavi, ali sve to prestaje onoga trenutka kada sudac označi kraj. Nakon toga, smisao sporta su poštovanje, druženje i prijateljstvo, jer upravo oni koji su se na terenu “mlatili” često nakon utakmice sjede za istim stolom i uče jedni od drugih. Baš u tom smjeru treba odgajati djecu, jer ništa, ali baš ništa, ne može biti opravdanje za napad četrnaest na jednoga.
Ovo je i poziv roditeljima tih četrnaest mladića, ali i svima u Valpovu i Belišću, da stanu na loptu dok još nije kasno. Ima li ikakvog smisla da klinci razmišljaju hoće li mirno proći vlastitim gradom, smiju li otići do prijatelja ili djevojke i hoće li ih dočekati neka nova osveta. Ovo mora ostati iznimka, a ne pravilo, u ime svih normalnih mladih ljudi koji žele sport, a ne strah. I da, ovih četrnaest danas je teško svrstati u tu skupinu, ali uz ozbiljan razgovor i stvarnu odgovornost još uvijek nije kasno da shvate koliko su pogriješili i da izrastu u ljude na koje će se njihov grad ponositi. Trenutno je tih 14 zaslužno da njihov grad umjesto svoje zelene nosi belišćansku crvenu boju, zbog srama i crvenila u licu.
I da, za kraj ono najvažnije, dječak koji je stradao u ovom događaju, zvat ćemo ga Lux, sportaš je, baš je od svojih suigrača dobio najveću podršku, vratio se na teren i već u prvoj utakmici pobijedio. Pobijedio je i u toj neravnopravnoj borbi, zaradio bodove koje će na svojoj tablici zauvijek imati upisane. Sport treba mlade ljude poput Luxa, a Lux treba sport da sutra izraste u čovjeka koji će svoju djecu odgojiti da budu pravi ljudi.
