Barbara Jelić - najbolja hrvatska odbojkašica svih vremena - SPORTALO

Barbara Jelić – najbolja hrvatska odbojkašica svih vremena

Foto: HOS.hr

Polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća, na još novom parketu Doma odbojke na Savi, među mnoštvom djece u omladinskom pogonu, na pomoćnom zapadnom terenu, oduvijek zvanom ‘ženski’, jer se tamo mreža nije nikada dizala ‘do kraja’, pojavila se jedna ‘štrkljavica’, jedna djevojčica prevelikih stopala, plavuša plavih očiju ‘gladnih’ odbojkaške lopte, tada bijele i za njezinu dob prevelike i teške. Bila je to Barbara Jelić, čija je majka Margareta bila stožerna igračica Mladosti, Slovenka iz Novog Mesta gdje je i Barbara rođena. Tata Ivica je nakon vrhunske igračke karijere postao uspješan trener, jako vezan uz kćer. Točnije kćeri, jer je i mlađa sestra Vesna napravila lijepu odbojkašku karijeru. U tom mladostaškom inkubatoru zajedno s Barbarom generacijski je stasala i Nataša Osmokrović, svakako odbojkašica iz prve postave ponajboljih hrvatskih odbojkašica svih vremena.

– Stalno sam ‘visila’ na treninzima u dvorani gdje su moji igrali, još otkako sam prohodala odbojkaška lopta mi je bila najdraža igračka – govorila je Barbara koja se kao mala okušala i u gimnastici i klizanju, no onako dugih udova odbojka je ipak bila njezin prirodan odabir.

Silno talentirana i uvijek spremna učiti, strelovito je napredovala u svojoj generaciji, počesto teniravši i s dječacima svoje dobi, što su tada prakticirali treneri u mlađim dobnim kategorijama, i što joj je također pomoglo da već u prvom razredu srednje škole, sa 14 godina, uđe u prvi seniorski sastav Mladosti. Sa 17 je već postala internacionalna i otišla u Japan, u klub Denso blizu Nagoye.

Kao i u Mladosti, tako je i na dalekom istoku bila zvijezda. Nije birala utakmice, njoj je bilo svejedno tko je s druge strane mreže, skakala bi i smečirala, servirala i smečirala, jako, jače… Znala bi imati i 50-ak poena po utakmici!

U Japanu je provela pet sezona, od kojih joj je tata Ivica četiri godine bio trener, što je bilo sjajno za njezino odrastanje i karijeru. Nakon Japana nekako je bilo logično oprobati se u Italiji, pa je otišla najprije u Napulj, gdje je ekipa stvarana za veliki rezultat, no negdje su na tom putu zanemarili dobru atmosferu, što ih je na kraju koštalo neostvarenih planova. Stoga je već slijedeće sezone otišla u Modenu, gdje je osvojila europsku krunu u sezoni 2000./01.

Nakon toga je uzela time-out, udala se za košarkaša Zadra Tomu Ružića, promijenila prezime i rodila kćer Zaru (šest godina kasnije i Mihaela), a onda se ponovno vratila u sezoni 2003./04. potpisavši za istanbulski Eczacibasi. Kasnije je s mužem otišla u Francusku, jer je on tamo dobio angažman, no od velike klupske odbojke od tada zapravo više nije bilo ništa. Velika igračica, koja se u karijeri, netko je izbrojao, okitila sa 4 reprezentativne i 13 klupskih medalja s velikih natjecanja, ostvarile je i čak 19 individualnih priznanja što je doista raritet. I sada svi s nestrpljenjem očekujemo i dvadeseti, ulazak u Kuću slavnih koji joj je suđen.

Za hrvatsku reprezentaciju je debitirala sa 16 godina na Mediteranskim igrama 1993. godine u Francuskoj, kada je osvojeno zlato. Igrala je i na sva ona tri već čuvena finala EP-a kada su naše djevojke osvajala srebra. A Barbara je na svakom od tih Eura izabrana za najbolju igračicu. Točnije, na prvom 1995. kada su u finalu poražene od Nizozemske dobila je nagradu za najbolju napadačicu i servericu, a Irina Kirilova za najbolju tehničarku, da bi u kasnija dva finala, protiv Ruskinja, bila MVP cijelog prvenstva.

Barbara će uvijek istaknuti da je najdraže utakmice odigrala u dresu reprezentacije, pogotovo joj je doživotno urezan u pamćenje kvalifikacijski turniru za Olimpijske igre u Sydneyju, koji se igrao u Tokiju.

– Imale smo pred taj turnir mnogo problema sa sastavom, bolesti i čudna suspenzija zbog državljanstva naše tehničarke Marije Lihtenštajn, iako je već dvije godine prije toga nastupala za Hrvatsku, dovele su nas u velike probleme pa su navrat-nanos pozvane neke mlade igračice. U presudnoj utakmici za odlazak na OI gubile smo 0-2 od domaćina Japana, spašavale tri meč-lopte u četvrtom setu, ali na kraju izvojevale ogromnu pobjedu. Koju smo još dan kasnije kapitalizirale pobjedom nad Italijom od 3:1. S Japanom je doista bila luda utakmica, i možda moj najupečatljiviji trenutak karijere. Jer, ostvarile smo san svakog sportaša, odlazak na Olimpijske igre.

Na kojima je Hrvatska na kraju osvojila sedmo mjesto, a Barbara izabrana za najbolju igračicu turnira!

Nakon Sydneyja se povukla iz reprezentacije da bi se vratila pet godina kasnije, za Europsko prvenstvo 2005. godine, kojem je Hrvatska bila domaćin u Zagrebu i Puli, kako bi se oprostila i pred domaćom publikom, ponovno s tatom Ivicom kao izbornikom. Osvojeno je tada osmo mjesto, a to je bio ujedno i njezin posljednji nastup u karijeri, otišla je s 28 godina.

– Došlo je do zasićenja, od svoje 18. do 23. godine sam stalno bila na svjetskom vrhu, i jednostavno nisam više mogla, htjela sam probati nešto drugo u životu – rekla je kasnije o razlozima po mnogima preranog kraja karijere.

Uz tatu Ivicu važnu ulogu u njezinoj karijeri odigrao je i Nikolaj Karpolj, koji je devedesetih u Mladost, kasnije i u reprezentaciju, dovodio vrhunske ruske igračice od kojih je Barbara upijala znanje.

– Pomoglo mi je u karijeri što učila od njih, bila je jedinstvena prilika trenirati s najboljima na svijetu – kazat će Barbara, koja se skrasila u Zadru, gdje je svojevremeno otvorila i školu odbojke, no ta priča nažalost nije duže zaživjela.

Sada je, uoči Europskog prvenstva, gdje se jedna skupina igra u njenom Zadru, dobila ulogu ambasadorice Eurovolleya, na njezino veliko zadovoljstvo, jer iako je već odavno prestala igrati, odbojku nikada nije prestala pratiti:

– Sjajno je što će se igrati jedna skupina EP-a u Zadru, jer je dvorana na Višnjiku upravo idealna za odbojku. To sam rekla prvi puta kada sam kročila u nju: tribine, teren, raspored svjetala, popratne dvorane pod istim krovom, sve, baš sve je savršeno. Još samo da epidemiološke mjere dozvole da bude publike… Jer, Zadar je sportski grad, i tu publika zna prepoznati trenutak kada treba napuniti dvoranu, i kada treba dignuti svoju ekipu. Pa iako je prvenstveno košarkaški, ovaj grad je znao stati i uz rukometaše, tenisače, sve koji su trebali njihovu podršku. Odbojka je atraktivna, pogotovo ženska, Europsko prvenstvo je, reprezentacija je u pitanju, dakle, nacionalni naboj je prisutan, i ne sumnjam da će naše djevojke imati punu podršku s tribina, ako zbog situacije s COVID-om 19 to bude moguće. I da će ih navijači dodatno pogurati u drugi krug natjecanja, za koji, sigurna sam, imamo kvalitetu.

Izvor: HOS.hr

© Sportalo.hr 2020. | Newsphere by AF themes.