/U Bischofshofenu završnica Novogodišnje turneje, Stoch pred vratima raja ROĐENDAN JE I LEGENDARNOM UKRAJINSKOM TRENERU LOBANOVSKOM
bish

U Bischofshofenu završnica Novogodišnje turneje, Stoch pred vratima raja ROĐENDAN JE I LEGENDARNOM UKRAJINSKOM TRENERU LOBANOVSKOM

Tradicionalno posljednja postaja u sklopu Novogodišnje turneje održava se u Bischofshofenu. Na skakaonici Paul Ausserleitner sve eventualne nedoumice oko ukupnog pobjednika bivaju riješene. Skakaonica je dobila ime po domaćem austrijskom skakaču Paulu Ausserleitneru koji je tragično preminuo na natjecanju 1952. godine. Skakonica je domaćin i natjecanju u okivru Kotinentalnog kupa, a na njoj su održani skokovi i ekipni nastupi u sklopu Svjetskog prvenstva 1999.godine. Renovirana je 2003.godine, veličina je razreda HS 140, kritična točka je K-125, a rekord skakaonice držao je Daiki Ito iz Japana sa 143 metra, ali u kvalifikacijama 2015. dulji za metar i pol je bio Nijemac Andreas Welinger. Kapacitet stadiona je 25 000 mjesta i atmosfera je uvijek na samom vrhuncu pogotovo što se natjecanja redovito u posljednje vrijeme odvijaju u večernjim satima pod svjetlima reflektora. Mnoga velika imena ostala su upamćena kao pobjednici na ovoj skakaonici- Sepp Bradl, Helmut Recknagel, Bjorn Wirkola, Toni Innauer, Ernst Vettori, Andreas Felder, Janne Ahonen,Thomas Morgenstern i mnogi drugi. Nakon pobjednika skakaonice mnogobrojni gledatelji imaju priliku vidjeti i proglašenje ukupnog pobjednika, a to je najčešće bio Finac Janne Ahonen sa čak 5 pobjeda od kojih je jednu podijelio s Jakubom Jandom u sezoni 2005/06 kada su oba sakupili jednak broj bodova. Ova novogodišnja turneja već je riješena nakon pada Richarda Freitaga na Beriselu tako da Kamilu Stochu jedini protivnik ostaje Sven Hannawald koji je pobijedio jedini u povijesti na sve 4 skakonice, a Stochu do tog rezultata nedostaje tek pobjeda na zadnjoj postaju u Bischofshofenu.

Osim skijaških skokova možda i interesantnije natjecanje je u skijaškim letovima. Dvije letaonice izdvajaju se po svojoj veličanstvenosti i duljini letova. Norveški novouređeni Vikersundbakken i slovenska legendarna letaonica Planica. Vikersundbakken je skijaška letaonica u koja je od 2011. godine najveća letaonica na svijetu i jedina je letaonica u Skandinaviji. Dosad je na njoj postavljeno sedam svjetskih rekorda , uključujući i trenutni od 253,5 m, koji drži Austrijanac Stefan Kraft..Nalazi se u sklopu kompleksa koji obuhvaća još veliku i malu skakaonicu, te nekoliko skakaonica za trening. Planica je poznata alpska dolina u Sloveniji po kojoj se naziva i skakaonica. Svake godine na Planici se održava natjecanje za Svjetski kup. Rekord skakaonice i bivši svjetski rekord je postigao 2005. Norvežanin Bjorn Einar Romoeren  skočivši 239 m. Slovenci je zovu i “Velikanka”. Pored nje stoji i Bloudekova skakaonica, koju je 1936. izgradio Stanko Bloudek  i sa koje je Sepp Bradl iste godine, kao prvi čovjek u povijesti izveo skok dužine preko 100 metara.

Možda i najveća zanimljivost u povijesti je skakanje neponovljivog Britanskog orla Eddija Edwardsa. Eddie The Eagle je redovito rušio rekorde skakonica, ali ne po dužini nego potpuno obratno. Zbog njegovih kratkih skokova morala su se modificirati pravila kako bi se sigurnost natjecatelja održala na zadovoljavajućoj razini. Vratio se skakanju u Oberstdorfu 2013. sa navršenih pedeset godina , a nastupio je u uglavnom iz sponzorskih razloga. Eddie je postao sportska ikona na Olimpijskim igrama u Calgaryju 1988. Bio je prvi Britanac koji je nastupio u skijaškim skokovima, a pritom je i na maloj i na velikoj skakaonici zauzeo, dakako, posljednje mjesto.

Unatoč tome, na povratku u Veliku Britaniju u zračnoj ga je luci dočekalo 10.000 navijača i tako je stvorena legenda. Skakača čiji je osobni rekord 73.5 metara su s oduševljenjem pozdravljali gdje god je nastupao.

Pogledajte legendarne naočale-Eddie the Eagle

 

Na današnji dan rođendan ima i veliki Ukrajinski igrač i trener Valerij Vasyl’ovyč Lobanovs’kyj  (Kijev, 6. siječnja 1939. – Zaporižžja, 13. svibnja 2002.) .

Lobanovski je započeo svoju karijeru igrajući kao lijevi krilni igrač u Dinamu iz Kijeva s kojim je osvojio SSSR ligu i kup. Proveo je sedam godina u Dinamu prije nego što je završio svoju karijeru s kratkim razdobljima u Čornomorecu iz Odesse i Šahtaru iz Donjecka. Lobanovski je završio karijeru u dobi od 29 godina u kojoj je postigao 71 gol u 253 utakmice. Nastupio je na dvjema Olimpijskim igrama. Svoju prvu međunarodnu utakmicu odigrao je 4. rujna 1960. u gostima protiv Austrije. Najpoznatiji je po legendarnoj sposobnost postizanja gola iz kornera.

Godinu dana nakon odlaska u igračku mirovinu Lobanovski je imenovan trenerom Dnjipra. Nakon četiri relativno loše godina s Dnjiprom preselio je u svoj bivši klub Dinamo iz Kijeva, prije početka sezone 1974. godine. Vodit će Dinamo sljedećih 15 od 17 godina (1983.-1984. bio je trener SSSR-a). Tijekom ta dva razdoblja Kijev je bio uspješan u razbijanju ruske dominacije sovjetskim nogometom. Osvojio je Sovjetsku super ligu osam puta, kup šest puta, Kup pobjednika kupova 1975. i 1986., te Europski superkup 1975. godine.

Sa Sovjetskim Savezom osvojio je brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1976. Nakon perestrojke mnogi najbolji nogometaši napustili su SSSR i otišli igrati u Zapadnu Europu. Na Svjetskom prvenstvu 1990. godine nije mogao pozvati vlastite igrače iz Dinama da čine jezgru reprezentacije kao što je ranije činio. Reprezentacija SSSR-a ispala je već u grupnoj fazi prvenstva.

Nakon debakla na Svjetskom prvenstvu Lobanovski je odlučio napustiti Dinamo Kijev i prihvatiti unosnu ponudu upravljanja Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nakon četiri relativno prosječne godine dobio je otkaz te je postao trener Kuvajtske nogometne reprezentacije.

U siječnju 1997. vratio se u Dinamo Kijev po treći put. Klub je tada bio u krizi, UEFA ga je izbacila klub iz europskih natjecanja zbog pokušaja podmićivanja dužnosnika. Lobanovski je međutim uspio pokrenuti Dinamo. Osim što je vodio momčad do pet uzastopnih naslova prvaka Ukrajine, Dinamo je igrao polufinale Lige prvaka 1999. godine. Postao je trener Ukrajine u ožujku 2000, ali je smijenjen nakon što je izgubio u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. od Njemačke.

Pretrpio je moždani udar 7. svibnja 2002. godine, nedugo nakon što je njegov Dinamo Kijev pobijedio Metalurg. Umro je 13. svibnja za vrijeme operacije mozga. Na finalu Lige prvaka u Glasgowu dva dana kasnije održana je minuta šutnje njemu u čast.

Nakon njegove smrti, AC Milan je osvojio Ligu prvaka 2003. godine s Andrijem Ševčenkom u timu. Nakon pobjede Ševčenko je odletio u Kijev kako bi stavio medalju na grob svog bivšeg trenera.

Foto Wikipedija

Podijeli
  •  
  •  
  •